Razmišljati znači izdići se iznad patosa i stereotipa, makar to u datom trenutku izgledalo bogohulno. Uvjet je misliti tačno, dakle pošteno, a ne kako bismo mi željeli da stvari izgledaju pervertirano našom egocentričnom ohološću. Ako vam se na ovo razlije smiješak na licu, znači da mislite, jer duhovitost je pobjeda nad drskim neznanjem. Bog, koji je utočište svima, a ne samo (prema našem sudu) “vjernicima”, dakle, čak i ateistima, poziva nas da istražujemo i uspoređujemo. 

Posljednji ljudi

Ili, kako nas o tome obavještava i “najopasniji filozof Zapada”, jer tako Slavoja Žižeka odmilja zovu Amerikanci i Evropljani, zaista je teško spojiti ostrašćenost trenutka i čin mišljenja. Moderni ljudi su vremenom postali konformisti koji izbjegavaju oštricu istine. U pomoć Žižek priziva famoznog Ničea (Friedrich Nietzsche), koji je pisao da se “zapadna civilizacija kreće u smjeru Posljednjeg čovjeka, patetičnog bića bez velikih strasti ili posvećenosti”.

Taj čovjek je, podsjeća Žižek, “nesposoban sanjati i umoran od života”, ne želi ama baš ništa riskirati, uvaljen u udobnost i (lažnu) sigurnost vlastitog doma (stana), koji je kupio na kredit, pa radi “za” banku koja će ga odatle istjerati ako propusti tri kreditne rate zaredom; bez kreativnosti zbog predvidljivog posla (kao da je državni službenik BiH, koji još mora i glasati za svoje poslodavce). A nemoćan je i da izrazi toleranciju prema drugima.  

Drugi su oduvijek oni “demoni”, neznalice i nesnalažljivi nesposobnjakovići (?!), na koncu – to su oni druge nacije s kojima se u ciklusima gledamo preko nišana. Jadan je to čovjek u bezizlaznom položaju, jer se vodi pogrešnim impulsima. Niče nas je davno opisao: “S vremena na vrijeme malo otrova: to je dovoljno za ugodne snove. A mnogo otrova na kraju za ugodnu smrt. Oni imaju svoja mala zadovoljstva za dan i svoja mala zadovoljstva za noć, ali paze na zdravlje”.

“Pronašli smo sreću”, kažu Posljednji ljudi, “i trepću očima.” A nisu pronašli ništa, jer na kraju im uvijek nešto fali. Mnogo im fali: ako imaju puno novaca, treba im - još puno novaca. Ako imaju malo novaca, treba im - još malo novaca. Nikad kraja.

Oduvijek sam se pitao i do kada važi mantra kako će Bosna na kraju preživjeti sve bosanske gluposti. Pitanja su se množila uz sve veću kolekciju informacija koje racionalno najavljuju i drugu mogućnost, suprotnu mom romantičnom uvjerenju o svemogućoj (ničijoj) zemlji. A tu je i ona Bregovićeva, da će nas na kraju sve “prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”. Drugim riječima, Bosna je tu da ostane, a mi smo prolazni, ma gdje - onako po bosanski živjeli, od Amerike do Australije.

Treba se, naravno, zagledati u prirodu koja, za razliku od čovječanstva, nigdje ne žuri, ali uvijek stiže na vrijeme.

Ne smije biti svejedno

Kako, znači, zagledan u nebo naći odgovor, kako će Bosna opstati, ali ne samo geografski već i kulturalno, ekonomski i socijalno, pa zašto ne i politički ako ta politika podrazumijeva tačno i pošteno, a ne lažno i pokvareno! Ali, kako, ako Bosanci nisu spremni ili znaju malo o sebi - koliko su bogati, a ne obrnuto.

Stara kineska filozofija uči da nam valja poprimiti oblik vode: Postani voda, prijatelju, prije nego što bude kasno! Morao bi Bosanac promijeniti svoj govor, putanju svojih koraka i, na koncu, svoj oblik - kao voda. Treba se ugledati na vodu ako nećemo da postanemo Posljednji ljudi, kako upozorava Niče. Ili posljednji Bosanci, jer oko nas je pustinja primitivnog nacionalizma, gdje se nadomak toliko vode bukvalno umire od žeđi.

Sasvim precizno, u svom susjedstvu Bosna i Hercegovina je najbogatija vodom, a Srbija najsiromašnija. Svjetska banka navodi da je sa 9.461 kubnim metrom pitke vode po glavi stanovnika BiH bogatija od Amerike, ali i Kine, Japana i Francuske. Čak i od, za Bosance uzorite Njemačke, njihova je Bosna, a bogme i Hercegovina - sedam puta bogatija obnovljivim izvorima pitke vode; da, Srbija je sa 1.158 kubnih metara pitke vode po stanovniku na samom evropskom začelju.

Bosna je, dakle, na vodi, ali Sarajevo nije Beograd, pa da dekretom postane grad na vodi. Nije, jer nema političkog vodenjaka koji je spreman da istinski promijeni formu i oblik kao voda; kao Aleksandar Vučić, iako on, kao što se vidi - od vode ima najviše suza u očima.

Sarajevo je uglavnom bez vode, jer kroz stare otomanske cijevi slabo prolazi ova božanska tekućina. Lakše teče zahrđala povijest slabo shvaćenog identiteta svedenog na podanički sahan preslane čorbe umjesto rajskog obilja slobode i znanja.

Ove je godine i film “Oblik vode” meksičkog reditelja Giljerma del Tora (Guillermo del Toro) dobio Oskara - kao priča o čudnoj vezi pravog vodenjaka i nijeme djevojke. Pa tako onima koji misle ne smije više biti svejedno - sve do posljednjeg čovjeka.