Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov mi je 28. septembra 2014. godine, odgovarajući na pitanje kako Moskva vidi približavanje zapadnog Balkana NATO savezu, rekao da Rusija to doživljava kao "pogrešnu i provokativnu" politiku. Ove je sedmice u Beogradu Lavrov izjavio da Rusija podržava "samostalan, nezavisan i višesmjerni kurs Srbije".
Dakle, malo tamo - malo ‘vamo. I ta je izjava došla u trenutku neke međunarodne slabosti i novog kolapsa sirijskih pregovora, u trokutu između Moskve, Teherana i Ankare.
Balkanska čorba
Srbiji se iznova šalje slična poruka, samo drugačije upakovana, da se odluči između dvije stolice: hoće li na Zapad u EU, kako se deklarira, i što podržavaju Brisel, Berlin i Vašington, ili će malo i na Istok? Čemu se raduju Putin, a možda čak i Erdoan. Rusi su baš maheri da dodaju bibera u ionako paprenu balkansku čorbu.
Naravno, svaka riječ koju Lavrov izgovori sada, kao i prije tri i po godine u Njujorku, važna je za Bosnu, jer BiH je posljednji talac srbijanske vanjske politike na Balkanu. Nije joj puno lakše sada, kad se iz tih kandži izvukla Crna Gora. I kada to ovog ljeta vjerovatno uspije i Makedoniji, ako se dogovori o svom državnom imenu, pa Grčka otključa NATO kapiju za Makedonce.
Ne biti u NATO-u u takvom balkanskom okruženju zapravo znači biti bar na pola u ruskim rukama.
- U Evropi vlada nezdrava situacija - kaže Lavrov. I zato su, rekao je, krivi Evropljani i Amerikanci, jer guraju NATO “sve dalje na istok”. Rusija će se zbog toga “usprotiviti svakom pokušaju” da se zaobiđu i prekrše Dejtonski sporazum i Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1244 o Kosovu.
Početkom godine, zahvaljujući Mariji Zaharovoj, koju poznajem još od dana kad su ona i njen šef, tada ambasador Rusije u UN-u, službovali u Njujorku, opet sam na istom mjestu dobio priliku da pitam nešto Lavrova - šta misli o ideji američkog kongresmena Tarnera (Mike Turner) o organiziranju “Dejtona 2”.
- Mislim da Bosna i njena državnost ne bi izdržali reviziju “Dejtona” - ogovorio mi je kratko.
Priznao je da nije ni pogledao prijedlog o reviziji Dejtonskog sporazuma koji je pokrenut u američkom Kongresu, u uredu (samo) jednog kongresmena. A zašto bi, kad je “Dejton” ovakav kakav jeste postao važna poluga ruske politike na Balkanu.
Novi početak
Vjerujem da je tada, dok se nešto drastično ne promijeni na međunarodnoj sceni u onom odgovornom dijelu javnog diskursa koji barata činjenicama, a ne tuđim neznanjem i neobaviještenošću, definitivno pokopana ta igrarija o nekoj novoj “američkoj konferenciji” o BiH. Na kojoj bi se trebala pozitivno riješiti bosanska situacija, onako “bez Rusa”, po demokratskim principima i u skladu s univerzalnim vrijednostima, uključujući i ljudska prava. Koja ne bi smjela biti instrument geostrategije, kako je to jednom priznao Zbignjev Brežinski (Zbigniew Brzezinski), siva eminencija američke vanjske politike. Teško je zaista s Rusima!
Negdje smo se izgubili u sigurnosnom i vrijednosnom prostoru koji se prepliće nakon 11. septembra, kao što su pretumbani i prioriteti.
Reklo bi se da je i naziv ovogodišnje Minhenske konferencije "Do ponora i nazad" dokaz tome. Na njoj je izdato i upozorenje kako je međunarodni poredak nad rubom ponora, od koga nas dijeli samo jedan pogrešan korak. Pred nama je dilema: hoće li najmoćnije države, koje su ovaj svjet stvorile na ruševinama Drugog svjetskog rata i porazu fašizma, možda iz ličnih interesa zajednički “sabotirati” taj, svoj poredak (kako je javnost izvjestio i ambasador BiH u Berlinu Željko Janetović).
Onomad sam intervjuirao Saru Bedenbau (Sarah Bedenbaugh), jednu od tri autora (uz Damira Marušića i Damona Vilsona - Wilson) onog čuvenog izvještaja “Atlantskog savjeta” o novoj američkoj strategiji na Balkanu. Taj je papir, prošlog novembra, digao veliku prašinu, jer je “najavio” (novo) stalno prisustvo američkih vojnika u tom djelu svijeta. A to, također, spada u tumačenje svijeta u kome Rusi kao da ne postoje.
- Rusija je glavni kočničar na Balkanu. Moskva neće propustiti nijednu priliku da se upetlja i pokvari poslove Zapada, čak i ako Rusi ne nude bolju alternativu u odnosu na EU, ali i na NATO. No transparentnost je oduvijek bila najbolji protuotrov - utješna je bila na kraju Bedenbau.
Zato ćemo kao nikad prije, bez uvijanja, morati otvoreno o svemu! Bez transparentnosti i razotkrivanja istine u kojoj, ruku na srce, to srce malo koga boli za Bosnom, bez obzira što se nekima još omakne izjava u tom stilu, nema pomoći za BiH i njen komšiluk.
Drugo je pitanje treba li nam uopće novi početak i trebamo li uvjek počinjati ispočetka.