Slušam neki dan priču dječaka koji je kažnjen sniženom ocjenom iz vladanja jer je pričao na času. Istina, pričao je cijeli razred, ali njih trojica su posebno istaknuta. On je, inače, odličan učenik, uzornog vladanja od prvog razreda svog školovanja.
Spreman sve učiniti za svoju školu. Svima pomoći i na sve zadatke odmah odgovoriti. No, dobro.
Neuspjeh učitelja
Kažnjen je jer je nastavnica nemir u razredu prijavila pedagogu škole, a pedagog, čisto pedagoški, tražio kaznu za učenike umjesto da je posavjetovao mladu nastavnicu kako da se izbori za mir u učionici. Nastavnici bi trebali biti kormilari časa, a ne nikako zagovaratelji kazni za djecu. I tako od te kazne je prošlo nekoliko mjeseci. Stiglo polugodište i vrijeme da se popravljaju ocjene iz vladanja.
Dječak nije napravio nikakav prijestup u međuvremenu, ali njegovi nastavnici su odlučili da i dalje ostave njegovu sniženu ocjenu.
"Za njegovo dobro". E pitam se sada koje bi to moglo biti dobro za učenika ako nema stvarnog poticaja da se bude bolji, da se bolje uči i vlada. Ako se ne zna hoće li se za trud dobiti nagrada ili kazna. Sama kazna zasigurno ne može biti motiv za bolje. Nikad nije ni bila.
Pomislih onda i na desetine djece koja su na ulici. Na maloljetničko prijestupništvo i nasilje među djecom. Ko o toj djeci brine?
Brine li više o njima iko ili su samo zbog loših ocjena iz vladanja sklonjeni iz škola da ne smetaju. Koja pedagoška motivacija stoji iza čina isključenja djeteta iz škole? Nije li svako dijete sa sniženom ocjenom iz vladanja zapravo neuspjeh učitelja? Ma, naravno da jeste.
Kaže mi jedan prijatelj da djetetu koje ima neopravdane izostanke treba odmah sniziti ocjenu iz vladanja, pa neće više izostajati.
Kakva pogreška! Pa upravo dijete koje izostaje je izgubljeno dijete. Ono traži podršku. Traži da ga neko vidi i prepozna, ali ne tako što će ga kazniti i isključiti, za početak, iz svih sekcija iz škole, a onda i iz škole. Ono želi da bude prihvaćeno.
Najlakše je kazniti, a najteže je ući u te krhke dječje duše koje ovise o nama.
Nema djeteta koje je loše. Nema djeteta koje po prirodi ne valja. Nema djeteta iz kojeg se ne može izvući najbolje.
E, da, ali za to treba mnogo truda. Mnogo više od pukog poučavanja i ocjenjivanja. Djeca su danas pametnija od svojih poučavatelja.
Spašeno iz nevolja
U jednom trenutku mogu imati sve zamislive informacije ispred sebe i nadmudriti znanje učitelja. Upravo zato, danas mnogo više nego prije, djecu treba osjetiti. Treba biti spreman odreći se jedne lekcije iz udžbenika i progovoriti s njima.
Dati im na važnosti. Jer, oni zapravo i jesu važni.
Znam priču o nastavnici koja je uvijek dobivala starješinstvo odjeljenja na lošem glasu. Na početku godine je za predsjednika odjeljenja birala najproblematičnijeg učenika. Znala je zbog toga dobiti i ukor direktora, jer narušava sistem.
No, njena odluka je uvijek imala isti rezultat. Jedno više spašeno dijete iz nevolja. Bili bi to učenici koji su zbog pružene im pažnje davali sve od sebe da opravdaju povjerenje. Da, povjerenje. To je ono što djeci treba.
Mogli su i ti njeni predsjednici razreda biti oni koji su naprosto i dalje kažnjavani, ali nisu. Upravo zato što ih je neko uočio, oni su počeli shvaćati značaj odgovornosti i rada. Na kraju školovanja bili bi odlični učenici primjerna vladanja i rado se vraćali u školu da zahvale nastavnici što ih je prepoznali u masi. To je jedini pedagoški uspjeh.
A kazne, kazne stoje uz najslabije učitelje. Kaznama koje dajemo djeci, mi odrasli, mi učitelji, sebi na savjest upisujemo biljeg vlastitog neuspjeha. Dajemo kazne, a jesmo li dobar primjer?
