Geografija je sudbina, rekao je, navodno, Napoleon, nakon što je početkom 19. stoljeća prošao prve kapije Rusije. Ta se rečenica dovodi i u vezu s determinističkim idejama o ratu i miru, o čemu je ne samo kao pisac već filozof i “vojskovođa” divno pisao Lav Nikolajevič Tolstoj. A tu su i prve teorije o geopolitici, u okviru kojih je Bizmark definirao realpolitiku.
I upozorio da je dobra politika samo ona koja uspije postići dobar dogovor s Rusima. Naime, Rusija se još prostire na najviše svjetskih meridijana i 11 vremenskih zona.
Geografija, kao bogomdano življenje, naravno, znači da određene zemlje, kao Bosna, imaju prednost ili mahanu svog (geopolitičkog) krajolika. Tako su Tito i njegova antifašistička vojska u BiH, zahvaljujući surim bosanskim planinama, ali i dobrim bosanskim ljudima, bili spašeni u pet od ukupno sedam neprijateljskih ofanziva. Ne zaboravimo da su protiv Tita tada ratovali svi evropski fašisti i njihovi domaći privjesci. A kasnije i Rusi!
Spominjem ovo zbog mladih, ideološki ostrašćenih junoša koji bi Titov sokak u centru bh. prijestolnice, upravo kao simbol antifašizma, a zašto ne i sekularizma, preimenovali u ulicu Alije Izetbegovića. Iako je upravo Alija, prvi predsjednik nezavisne Republike BiH, govorio kako historija ne počinje od nas.
- Cilj onih koji su željeli (ili još žele) da unište Bosnu bio je da prvo “ubiju njenu historiju”, napisao je 1997. godine američki novinar Piter Mas (Peter Maass) u svojoj knjizi “Ratna priča: Voli komšiju svog” (Love the Neighbor: A Story of War).
- Prvo morate iščupati srce te historije, koje je u slučaju bosanskih muslimana značilo razaranje njihovih džamija - objasnio je Mas, koji je 1992. i 1993. godine izvještavao za “Washington Post” iz Sarajeva i sa drugih bosanskih ratišta. Zaključio je da tako, “poput Frankenštajna", možete izmisliti i sasvim "iskrivljenu formu historije”.
Probni baloni SDA podmlatka, naravno, u ime njihovih mentora o promjeni naziva Titove ulice, ipak nisu u čast Alije Izetbegovića, već u slavu Bakira s istim prezimenom, kako bi od toga dalje profitirale znane šićardžije oko njega. I nisu ništa drugo do novi pokušaj ubijanja bosanske historije.
To je, zapravo, ekvivalent rušenja bosanskih džamija o kome je pisao Piter Mas. I to, ne samo kao muslimanskih bogomolja, već kao razaranje naše zajedničke bosanske duše ili, ako hoćete, evropske kulturne baštine.
Hagada iz Barcelone
Nasreću, “geografska sudbina”, očito, nije ništa bez ljudi. Da nije bilo ljudi, Sarajevo je u minulom ratu protiv Bosne od 1992. do kraja 1995. godine trebalo prestati da postoji onakvim kakvim ga znamo. Ali nije, jer su i bosanski muslimani branili sve naše sarajevske crkve kao hramove zajedničke historije.
“I Hagada (napisana u Barceloni oko 1350. godine) nije slučajno došla u Sarajevo. Tu smo testirali postoje li ljudi koji bi mogli da nas više ujedine nego dijele. Jer, biti ljudsko biće je važnije nego biti musliman, Jevrej, katolik ili pravoslavac”, napisala je američko-australska književnica Džeraldin Bruks (Gerladine Brooks), dobitnica Pulicerove nagrade 2005. godine.
Ili, kako to lijepo reče Goran Bregović, koji je poslije Pariza odlučio da njegova “zadnja pošta” bude njegov rodni grad: “Sarajevo je dijagnoza”!
Nije to samo obična urbana adresa. I nije samo geografija. Sarajevo je svekolika bosanska i evropska historija. Onako kako je bilo opsjednuto, sa svih strana, 44 mjeseca i s onoliko topova terorizirano s okolnih brda, Sarajevo je trebalo postati nova (evropska) Hirošima. Ali nije! Zato što je, valja to opet reći, iako je postalo opće mjesto, Sarajevo, ipak, evropski Jerusalem.
Dok traje i ova polemika dva bh. politička svijeta, jasno je da sadašnja Stranka demokratske akcije želi ubiti dio bosanske historije, jer možda imaju svoju “viziju” Bosne. No, bez građanskog kompasa, sveli su se samo na nekoliko prolaznih “nacionalnih” imena i samo jednu historijsku figuru, pa zato i srljaju u historijski ćorsokak.
Titova ulica, pak, ostaje ulica! A to je sasvim dovoljno za Sarajlije kojima su razne ohole neznalice i ranije čupale ono staro historijsko srce iz bosanskih grudi. Bez uspjeha, naravno.
