Rođen sam u Banjoj Luci i po tome, a pogotovo po porijeklu mog oca i najbliže rodbine po očevoj strani sam pravi Krajišnik. Mislim da sam Krajišnik i po osjećanju i načinu mišljenja i da mnoge moje karakterne osobine pokazuju da sam čovjek krajiške tradicije, odnosno onog bošnjačkog načina osjećanja, mišljenja i življenja kakav se godinama formirao u dijelu Bosne i Hercegovine koji se naziva Bosanska krajina.

Una, Sana, Vrbas

Prema našem razumijevanju prostora koji mi nazivamo Bosanska krajina, on se dijeli na tri dijela, u kojima stanovnici pokazuju izvjesne razlike u načinu života i mišljenja, ali ih neke bitne osobine ipak povezuju u jedinstvo.

Prvi dio tog prostora je onaj koji je smješten između rijeka Vrbasa i Sane i obuhvata Jajce, Jezero, današnji Mrkonjić-Grad, koji se oduvijek zvao Varcar-Vakuf i bio jedan od pet poznatih bosanskih gradića koji su nosili ime Vakuf (Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Varcar-Vakuf, Kulen-Vakuf i Skucani Vakuf), kao i visoravan Zmijanje sa naseljima Kozarac, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Orahova, Laktaši i neka druga danas nastajuća naselja, a cijeli kraj se naziva i Potkozarje i to je najveći dio teritorija koji nosi naziv Bosanska krajina.

Drugi, manji dio je onaj koji se prostire između rijeka Sane i Une, a čija naselja uglavnom leže na tim dvjema rijekama i to od Ključa, preko Sanskog Mosta, Bosanske Krupe i Prijedora, do Bosanske Otoke i Bosanskog Novog, gdje Sana utječe u Unu, a cijeli kraj nosi još i naziv Podgrmeč.

Treći dio Bosanske krajine je onaj koji se naziva Cazinska, a ponekad i Ljuta Krajina i obuhvata sve krajeve preko Une do granice sa Hrvatskom sa naseljima Ostrožac, Cazin, Velika Kladuša, Vrnograč i Bužim i to je najmanji, ali veoma bitan dio ukupnog teritorija koji nazivamo Bosanska krajina.

Izvori glavnih krajiških rijeka i njihovi tokovi, počevši od mjesta gdje se spajaju Vrbas i Pliva, sve do onog kod kojeg se spajaju Una i Sana do Vrbasa, uključujući i izvorišta Sane i Plive, obilježavaju prostor koji ulazi u naše poimanje Bosanske krajine.

Taj prostor se dijeli na ravničarski dio Lijevča polja, Potkozarja i Podgrmeča, da bi prelazio na brdoviti dio pokriven Kozarom i Grmečom i visoravni Zmijanja, te prelazio u dio nazvan Vrhovine, na koje se nadovezuje onaj krajnji dio koji nosi naziv Završje, a koji obuhvata Drvar, Glamoč, Livno, Duvno i Kupres i koji predstavlja granični dio zapadne Bosne s Dalmacijom, od koje ga dijele Šator, Golija, Cincar i Dinara.

Taj prostor obilježavaju rijeke Vrbas, Pliva, Sana, Unac, Sanica i Una, dok se Vrbas smatra krajiškom rijekom samo od Jajca, odnosno od mjesta gdje se spaja s Plivom pa do njegovog utoka u Savu.

Grmeč i Kozara  

Tim prostorom dominiraju planine Grmeč i Kozara, a on se oslanja na Šator, Cincar, Troglav, Goliju, Durmitor, Šišu, Osječenicu i Plješivicu i dominirajuću visoravan između Vrbasa i Sane zvanu Zmijanje. Na tom prostoru je naseljeno miješano stanovništvo koje je zamijenilo prvobitno stanovništvo krajeva koji su nekada nazivani Donji Kraji, a koji su bili granični krajevi između Bosne i Hrvatske.

Kasnije su ove krajeve naseljavali, nakon brojnih migracija nastalih usljed ratova i promjena granica, i danas dominiraju Vlasi doseljeni iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije, muslimani koji su se doseljavali iz Slavonije, Like, Krbave i Dalmacije i ostaci prvobitnog stanovništva koje se održalo u burnim historijskim zbivanjima i ratovima koji su se vodili za dominaciju nad tim prostorom, odnosno za odbranu tog prostora od nastojanja venecijanskih, austrijskih, ugarskih i hrvatskih vladara da taj prostor uključe u svoje države.

U novije vrijeme se u tom prostoru kao dominantne ističu tri skupine stanovnika.

Prva i najbrojnija je bila skupina muslimanskog stanovništva koje se integriralo u Bošnjake, a nastalo je islamizacijom dijela starog stanovništva koje je pripadalo vjeri bosanskih krstjana, a kasnije se dopunjavalo najviše doseljavanjem izbjeglica iz Like i Krbave, dijelova Dalmacije, zatim iz Slavonije i drugih krajeva iz kojih je muslimansko stanovništvo bilo progonjeno tokom Kandijskog i Velikog bečkog rata, kada su krajevi koji su bili pod osmanskom vlašću i naseljeni muslimanskim, zapravo bosanskim stanovništvom, bili ili silom katolicizirani ili pobijeni ili prognani na teritorij koji je ostao pod vlašću Osmanlija.

Druga po veličini je grupa vlaškog i cincarskog stanovništva koje je tokom 19. stoljeća na osnovu vjere integrirano u Srbe, a najmanji dio čini katoličko stanovništvo, kako ono prvobitno koje je preostalo nakon brojnih ratova, tako i ono naseljeno u vrijeme austrougarske vladavine koje se u novije vrijeme isto tako, putem katoličanstva, integriralo u hrvatsko stanovništvo moderne Bosne i Hercegovine.

Svaka od ovih grupacija odlikovala se nekim osobinama koje potječu iz naslijeđa njihovog načina života i osobina koje su se u vezi sa načinom života razvijale.