Kako vrijeme protječe, posebice u zadnjih nekoliko godina sve je više deklasificiranih dokumenata stranih tajnih službi, a koji se odnose na Domovinski rat.
Posebno su zanimljivi dokumenti CIA-e iz vremena administracije Billa Clintona. Jedna od knjiga koje su nastale na osnovi izvještaja agenata CIA-e sa terena i ratišta u Hrvatskoj i BiH, ali i s drugih ratišta bivše Jugoslavije zove se “Balkan Battleground” (Balkansko bojište).
Iz načina kako su rađeni izvještaji potpuno je jasno da su agenti CIA-e te izvještaje radili u stvarnom vremenu i terenu, što znači da su bili u bliskoj saradnji sa hrvatskim vojnim snagama, jer drukčije ne bi mogli imati tako detaljnu sliku provođenja operacija. Agenti CIA-e su na početku vojnih sukoba, 1991. pisali kako su Hrvati doživjeli ozbiljne gubitke zbog nedostatka obučenih ljudi za vođenje i zapovijedanje.
Pišu da u većim vojnim formacijama vojnici još i imaju neku obuku, no nikakvu u manjim formacijama. Svejedno, pišu o visokoj motiviranosti za borbu te zaključuju da bi u borbi jedan na jedan sigurno bili pobjednici.
Kako je rat odmicao, veze Hrvata s dvije američke obavještajne službe, CIA-om i vojnom DIA-om sve su jače i prisutnije. Jake su bile osobito sa zapovjednicima HV-a, osobito s generalom Antom Gotovinom, koje, kako je već prije bilo objavljivano, sežu u 1993., kada je Gotovina zapovijedao operacijom “Maslenica”.
Tu saradnju Amerikanaca i Hrvata valja staviti u kontekst zbivanja, gdje se onda vidi zajednički interes, a to je sprečavanje daljnje eskalacije, te savezništvo oko zaustavljanja genocida, posebno nakon Srebrenice (sudbina bihaćke enklave). O kakvoj se razini saradnje radi, vidi se i po fotografiji iz Gotovinina albuma, gdje su uoči Oluje na Dinaru helikopterom HV-a na položaj stigli Gotovina, praćen dvojicom najviših vojnih operativaca SAD-a, Richardom Herrickom, vojnim atašeom (poslije visokokotirajućim šefom u CIA-i) te šefom vojne obavještajne službe SAD-a, Ivanom Šarcem.
Godinama nakon završetka rata, prije otprilike 15-ak godina, poznati američki novinar Roy Gutman (Newsweek) pisao je kako je i tokkom operacije Oluja hrvatski general Ante Gotovina imao informacije o grupiranju srpskih snaga, te ih je dobivao od CIA-e. Hrvatski će izvori ovu tvrdnju “uravnotežiti” i kazati ono najbliže istini, a to je da su američke tajne službe s hrvatskim službama razmjenjivale podatke u akciji Oluja te da su preko svojih špijunskih letjelica pratile tijek akcije, kao i zbivanja nakon operacije.
Treba kazati da je i HV imao svoje bespilotne letjelice, a logično bi bilo da su i ti podaci bili razmjenjivani sa saveznikom, što SAD tada sigurno jest. Gutman je pisao kako su te “tajne misije nastavljene još mjesecima, dugo nakon što su hrvatske snage protjerale Srbe u susjednu BiH”. Prenosi i zaključak hrvatske strane da su one bile presudne za uspjeh operacije Oluja.
Dodaje i kako nitko iz CIA-e nije uočio bilo kakav problem oko ratnih zločina, a citira i tadašnjeg veleposlanika SAD-a u Zagrebu, Petera Galbraitha da je srpsko stanovništvo izbjeglo prije dolaska HV-a, što onda i potkopava navode iz haaške optužnice da je “kumulativni učinak” operacije HV-a vodio prema “masovnom iseljavanju” Srba. Nakon dugotrajnog suđenja hrvatskim generalima u Haagu, oslobađajuće su presude potvrdile i ove prethodne obavještajne nalaze američkih tajnih službi oko nevinosti naših generala.
U spomenutoj opsežnoj knjizi “Balkansko bojište”, autori iz CIA-e analiziraju i tvrdnje srpske strane o tome kako su Hrvati imali presudnu američku pomoć.
Legende i mitovi oko pobjede Hrvata nad vojskom srpske krajine počeli su nakon što je VSK bio uništen munjevitom hrvatskom operacijom. Mnogi su tvrdili kako su bivši časnici vojske SAD-a trenirali Hrvatsku vojsku ili da je NATO podupro hrvatsku ofenzivu. Sljedeća priča bila je da je Miloševićeva namjera kada je poslao generala Mrkšića u VSK bila priprema povlačenja vojske i naroda i da se VSK nije stvarno borio, nego se jednostavno povlačio brzinom kojom su Hrvati nadirali. Ključni potez na Dinari Nijedna od ovih priča nije istinita, bez obzira na aktualne stavove bivših generala VSK da je Beograd prodao Republiku srpsku krajinu.
Zadivljujuća pobjeda HV-a počiva na kombinaciji poboljšanja u strukturi vojnih snaga i doktrine provedenih prije operacije i koja su zaslužna za proboj srpskih pozicija koje su HV-u i V. korpusu Armije BiH omogućile poraz obrane VSK. Temelj za operaciju Oluja bile su doktrina i strukturalna unapređenja koja je HV proveo od 1993. godine. Ta profesionalna unapređenja povećala su sposobnost HV-a da planira i organizira operacije impresivne magnitude i kompleksnosti i da razvije sposobnost vođenja probojne operacije visokog tempa i da može hitro penetrirati u dubinu neprijateljske obrane.
Bez ovih unapređenja, HV ne bi bio sposoban poduzeti Oluju na način na koji ga je proveo. No, sama doktrina nije donijela pobjedu u ratu, nego njezino vjerno provođenje na bojišnici. HV nije svugdje i odmah bio uspješan u planiranim napadima za Oluju. Prije će biti da je HV bio uspješan u probojima na ključnim sektorima čemu je pridonio i raspad komandnog i operativnog sustava VSK, što je podrovalo njihov obrambeni sistem u cijelosti i uzrokovao njegov pad.
Prva od vidljivih i ključnih pojedinačnih akcija bila je dugoročni napredak HV-a kroz planinu Dinara i dolinu Livna i koja im je dala odličnu odskočnu poziciju za brzi, izravni udar na Knin i čime su bajpasirane glavne snage VSK obrane pozicionirane južno od grada. Pojava snaga HV-a u operaciji Ljeto 95. u Bosanskom Grahovu efikasno je začepila nadu Knina i prije nego je Oluja pokrenuta.
Brzi proboj snaga MUP-a prema Gračacu tijekom Oluje stvorila je HV-u taktičku poziciju koja je osiguravala poraz VII. korpusa VSK i prije nego što se većina njihovih snaga angažirala protiv hrvatskih snaga. Oficir glavnog štaba VSK, general-major Milislav Sekulić, tvrdi da je evakuacija civila u zoni djelovanja 7. Korpusa demoralizirala branitelje, iako se pretpostavljalo da će to dozvoliti snagama VSK da se usredotoče na borbu.
To bi mogla i biti istina, ali HV je imao adekvatne snage da nadjača tih nekoliko jedinica VII. korpusa sjeverno od Knina. Poraz 15. ličkog korpusa srpskih snaga provele su snage IX. gardijske brigade HV-a napadom duž uske osi koja je sjekla poput bodeža kroz jaki otpor VSK. Brzi napad V. korpusa Armije BiH pokrenut u mraku djelovao je poput katalizatora koji je povećao brzinu kolapsa snaga VSK.
Ono što cijelo vrijeme tvrde i relevantni hrvatski izvori, potvrđuju dakle i oni iz CIA-e – poražene srpske snage i politike i tada su, odmah nakon poraza u Oluji, naročito nakon poraza snaga Republike Srpske u BiH stvorile “legende i mitove” o tome kako su ih, ustvari pobijedili Amerikanci, a ne hrvatske Oružane snage i snage HVO-a.
U nekim drugim dokumentima, koje je CIA deklasificirala 2014., o čemu je Večernji list već pisao, vidjelo se kako je CIA procjenjivala da Oluju Hrvati neće početi prije jeseni 1995. I nije to bila pogrešna procjena, jer je plan i bio takav, no događaji oko pada bihaćke enklave ubrzali su hrvatsku vojnu operaciju.
SAD je, međutim, sasvim sigurno prvi doznao kada će hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pokrenuti Oluju. Svaki pažljiviji vojni analitičar mogao je shvatiti šta to Hrvati rade jer su mjesecima prije Oluje poduzimali manje akcije kako bi stekli “odskočne daske” za dalje oslobodilačke akcije.
Tuđman je definitivno donio odluku da Oluja počne ujutru 4. augusta, a 2. augusta na Brijune dolazi veleposlanik Galbraith i hrvatskom predsjedniku prenosi stav predsjednika SAD-a Clintona o važnosti suradnje bosanskih Hrvata i Muslimana.
Tuđman je odmah Galbraithu rekao da se “više ne može dopustiti srpsko izigravanje RH” (odbijanje plana Z-4). Tuđman je kazao Galbraithu da je RH donijela odluku o provođenju operacije Oluja. Galbraith i nije znao puno detalja oko Oluje, što i ne čudi, jer je hrvatsko vodstvo imalo prema njemu određene rezerve, s obzirom na to da je autonomno pokušavao spriječiti ratnu operaciju, sve do zadnjeg trenutka (“jamstvo” Milana Babića da će Srbi ipak prihvatiti Z-4).
Washington je s pripremom Oluje bio upoznat puno prije. Znali su i da je hrvatski državni vrh planirao Oluju pokrenuti još u jesen 1994. godine. Krajem novembra 1994. u Washington je otputovala delegacija koju je vodio Gojko Šušak i general Janko Bobetko, a s njima je išao i general Krešimir Ćosić.
Hrvatska vojna delegacija u više je navrata boravila u Washingtonu i Pentagonu, gdje su u tajnosti pregovarali s političkim i vojno-obavještajnim vrhom SAD-a o planovima za vojne operacije hrvatskih snaga. Cilj je bio oslobođenje okupiranih krajeva i spasiti Bihać i 5. korpus Armije BiH.
Hrvatska, naime nije mogla dopustiti pad Bihaća, jer bi nastao kompaktni srpski teritorij, te povezivanje njihovih snaga u BiH i “Krajini”. Ministar Šušak Amerikancima je tada kazao kako Hrvatska “ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice”.
Vrh SAD-a je tada još dvojio oko te operacije, zbog opasnosti od golemih žrtava i novog velikog vala izbjeglica. To američko “ne smijete još krenuti”, pretvorilo se, najviše zahvaljujući agresivnosti i nerazboritosti pobunjenih Srba, u ono već znamenito američko “zeleno svijetlo”. Za koje, međutim, ni sada još nitko ne želi formalno potvrditi da se uistinu i dogodilo., prenosi Večernji List.
