KOLUMNE

Suljagina djeca i Ifaket hanuma

Autor:Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

30.7.2017

U najbližem komšiluku kuće u kojoj je stanovala moja porodica, na uglu ulica Muftije Džabića i Zmaja od Bosne u mahali Stupnica, nalazio se kompleks zgrada opkoljen zidom. Kompleks se sastojao od kuće bosanskog tipa građene na sprat koja je služila za stanovanje, a nalazila se na jednom kraju velike avlije, dok je na drugom bila zgrada koja je nekada služila kao ahar (zgrada za smještaj konja), prepravljena i opremljena za stanovanje te je služila za prijeme i zabave.

Ansambl građevina

Taj ansambl građevina bio je kompletiran nizom zgrada koje su služile u razne svrhe. Dio je bio skladište građevinskog materijala, drugi garaža u kojoj je, u vrijeme kada se događa ova priča, ležao napušteni putnički automobil, a treći je bio štala iz dva dijela, od kojih je jedan služio kao konjušnica, a drugi za smještaj krava.

Cijeli taj kompleks, zgrade za stanovanje, pomoćne i gospodarske zgrade, uključujući i veliku avliju i cvijetnjak ispred kuće koja je služila za stanovanje, bio je podijeljen na dva strogo odijeljena dijela, od kojih je jedan bio kuća porodice Salihagić, a drugi ekonomski prostor. Sav taj izgrađeni i slobodni prostor između bio je obuhvaćen visokim zidom i podijeljen na veliku travnatu avliju i na vrt za gajenje cvijeća u kojem se nalazio i paviljon za sjedenje u hladovini, najčešće uz kafu.  

Ta velika ravna travnata prava banjalučka avlija bila je odlično mjesto za igranje nogometa, a problem za igrače pravio je samo ogromni brijest izrastao u desnom uglu avlije. Na avliju se nastavljao veliki vrt u kojem je manji prednji dio služio kao povrtnjak, a drugi veći kao voćnjak u kojem su dominirale kruške kajzerice, jabuke kanaderice i zvečarke, velike plave šljive stambolke i brojna stabla muških tunja, dok je sav taj voćnjak bio prošaran nasadima malina i jagoda. Bilo je to imanje poznatog građanina Banje Luke građevinskog poduzetnika, inžinjera, političara i poslovnog čovjeka Suljage Salihagića.

Suljaga je bio rodom iz Kotor-Varoši. I on je, kao i mnogi Bošnjaci koji su poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine počeli odlaziti na studije u Beč, Zagreb ili Beograd, nakon završetka studija u Beču, napustio rodni kraj i naselio se u Banjoj Luci. Kao i najveći broj muslimanskih intelektualaca koji su stekli diplome, i on se odmah umirazio u prebogatoj porodici Đinića, tj. oženio se od Hamdibega Đinića, čija mu je kćer donijela u miraz ne samo bogat nakit i mnogo kuća, kmeta i drugih dobara nego i cijeli taj kompleks i uz to i prekrasnu vilu u mahali Dolac, koja se nalazila u parku visokih borova na samom prilazu ka najpoznatijoj banjalučkoj plaži na Vrbasu zvanoj Halilovac, u kojoj je nakon Drugog svjetskog rata bila jedno vrijeme Dječija bolnica.

Izvanjski element

S ovom ženom Suljaga je dobio sina Bekira, a nakon njene smrti ponovo se oženio iz prebogate i isto tako ugledne porodice Bakirbega Tuzlića, njegovom najmlađom kćerkom po imenu Ifaket, koja je, kao i ona prva, Suljagi donijela ogroman miraz. S Ifaket hanumom Suljaga je dobio dvojicu sinova Omera i Halila, s kojima sam ja bio u prijateljstvu.  

S porodicom Suljage Salihagića, pa i s njegovom djecom sam dolazio u kontakt kao najbliži komšija, a kad su Omer i Halil malo odrasli, Ifaket hanuma je molila moju majku da se ja igram s njenim sinovima, pa sam odlazio u njihovu kuću da bih s njima u igri provodio izvjesno vrijeme, odnosno dok mi ne bi dodijalo, jer su obojica bili mlađi od mene, a i kuća je za mene bila neudoban i premalen prostor za igru na kakvu sam ja navikao. Meni, naime, nije bilo drago da idem u njihovu kuću, u kojoj je bio uveden drugačiji red nego što je bio onaj koji je vladao u našim bosanskim kućama.

U kući Suljage i Ifaket hanume vladao je jedan red koji je bio kombinacija bečkog i našeg načina života, a sve se odigravalo u zatvorenom prostoru i pod nadzorom odgojiteljice. U nas je stvar bila sasvim drugačije uređena. I ja sam, također, imao ženu koja je pazila na mene, a zvala se Olga i veoma me je voljela, kao i ja nju, ali ona je bila sastavni dio ansambla naše kuće, a ne neki izvanjski element koji je nadzirao naš život i ponašanje.

Druga stvar koja je razlikovala naš način odgoja i onaj koji sam našao u Suljaginoj kući bila je sloboda koju smo mi uživali i u kući i izvan nje, tj. u bašti ili zgradama oko kuće, na tavanu i u raznim ostavama, hambarima i sličnim mjestima, gdje je bilo mnoštvo za nas zanimljivih stvari, dok toga nije bilo u Suljaginoj kući, gdje smo imali samo jednu sobu za igru i tu bili zatvoreni sve vrijeme i pod nadzorom odgojiteljice.

Treća stvar se sastojala u tome što je druženje bilo slobodno i sva djeca iz mahale su imala pristup i mogućnost da se sa mnom igraju bilo u kući ili izvan nje, dok je ovdje izbor djece koja su imala pristup u kuću bio veoma pažljiv i mi djeca smo bili dijeljeni po nekom kriteriju koji je nama bio nepoznat i neshvatljiv, budući da smo svi imali iste želje i navike i igrali se istih igara i živjeli takoreći kao jedna velika porodica.

Pravljenje razlika

Mislim da su upravo ta ograničenja u pogledu društva bila uzrok da su Suljagina djeca pokazivala izvjesne osobine koje su ih razlikovale od nas ostalih, naime, oni su pravili među nama razliku, koja za sve nas nije postojala, jer smo svi bili djeca jedne mahale i jednog kulturnog i običajnog svijeta, što je brisalo svaku, pa i socijalnu razliku među nama. Njihove osobine su jasno govorile da su braća, ali su isto tako pokazivale i razlike, posebno u temperamentu, pogotovo u načinu ophođenja s ljudima, koje su, vjerovatno, naslijeđene od njihovih majki.  

Najstariji Bekir je bio ustvari dobar, ali naprasit dječak, baš kao što mu je bio i otac, a kasnije je istu odliku pokazivao još izrazitije, čak i kad je postao ugledan građanin Banje Luke i profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.

Omer i Halil su bili dobroćudni i skloni druženju. Osobito je Halil bio fine naravi i dječak koji je volio društvo i kojeg su drugi voljeli. Neke njihove osobine nastale su, vjerovatno, i zbog toga što su ključno vrijeme svog rasta i sazrijevanja provodili u situaciji kada su bili, prvo bez majke, a zatim i bez oca, tako da se utjecaj očeve naprasitosti nije kod njih osjećao kao kod Bekira, a vidljivo je bilo da su željni ljubavi i brige oca i majke, koja im je bila uslijed nesretnih okolnosti života oduzeta.

Za razliku od Bekira, koji je mnogo ličio na svog oca, Omer i Halil su imali majčine mehke crte i profinjenost, kao i izrazitu ljepotu, posebno Halil, koji je i zbog toga bio omiljen, osobito kad je, kao i brat mu Omer, u ranoj mladosti izgubio roditelje, jer im je otac Suljaga ubijen u Beču od Gestapoa, a majku Ifaket hanumu su ustaše zatvorile u logor Stara Gradiška, gdje je svirepo ubijena.

Ustaše su joj oduzele žito koje je nabavila u Slavoniji za potrebe ishrane muhadžira koji su u Banjoj Luci bili sakupljeni iz cijele BiH, a posebno iz Bosanske krajine, a nju su ubili da bi prikrili zločin pljačke i da bi joj se osvetili zbog njene velike brige koju je pokazivala prema žrtvama ustaškog režima i četničkih zločina nad muslimanima. Tako je jedan zločin za sobom povukao drugi, a oba je platila, prvo imovinom, a zatim i životom Ifaket hanuma Salihagić, rođena Tuzlić.

Kad smo odrasli, a Bekir se čak oženio jednom mojom rođakom, on i ja smo postali mnogo bliskiji i kao rođaci i kao kolege i kao komšije, pa sam s njim održavao dobre odnose, mada je on nakon završetka studija nastavio da živi u Banjoj Luci, a ja sam došao u Sarajevo, gdje sam želio nastaviti akademsku karijeru.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.