Ako se Donald Tramp (Trump) vrati u Bijelu kuću, koja će to verzija biti? Onaj koji je nagovarao saveznike da troše više na odbranu, pojačao je NATO trupe na istočnom krilu i počeo naoružavati Ukrajinu; ili onaj koji je prijetio izlaskom iz saveza i prigrlio Vladimira Putina? Sudeći prema njegovom posljednjem izljevu bijesa tijekom izborne kampanje, on će se vjerovatno pokazati razaračem zapadnog saveza, piše Economist.

Na skupu 10. februara Tramp, gotovo sigurni republikanski predsjednički kandidat, ispričao je kako ga je čelnik "velike zemlje" jednom upitao bi li Amerika branila saveznika koji je "delinkventan" u svojim plaćanjima, vjerovatno onoga koji nije ispunjavao NATO-ov cilj trošenja 2 posto BDP-a na odbranu. 

- Ne, ne bih vas zaštitio - odgovorio je Tramp. 

- Zapravo, ohrabrio bih ih da rade šta god žele. Morate platiti. Morate platiti svoje račune.

Ove su riječi dosad najštetniji napad Trampa na NATO i trebale bi uzbuniti cijeli odbrambeni savez. Nije bitno je li se upuštao u hiperbole ili prepričavao stari razgovor. Poticanje Rusije da na bilo koji način napadne bilo koju državu NATO-a znači oslabiti sveto obećanje članka 5. Sjevernoatlantskog sporazuma: da je napad na jednog saveznika napad na sve; i da je napad i na najmanjeg saveznika zapravo napad na Ameriku. Usporedite Trampovo omalovažavanje saveznika s upozorenjem predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) Rusiji da će Amerika braniti "svaki pedalj" teritorija NATO-a.

Poruka odvraćanja djelovala je od osnivanja NATO-a 1949. Nakon završetka hladnog rata NATO je omogućio širenje demokratije i ekonomskog prosperiteta na zemlje bivšeg sovjetskog bloka. U posljednje dvije godine članak 5. i raspoređivanje snaga NATO-a u istočnoj Evropi držali su saveznike sigurnima čak i dok je Rusija divljala po Ukrajini.

NATO je članicama dao povjerenje da pomognu Ukrajini da se odbrani. Savez nastavlja privlačiti članove, nedavno Finsku, a uskoro i Švedsku. Ali bacite bilo kakvu sumnju na članak 5., i savez malo vrijedi. Kako odvraćanje bude slabilo, tako će i rizik od budućeg rata rasti, piše Economist.

Don Tramp

Tramp pretvara NATO u mafijaški reket: nema novca, nema američke zaštite. Tvrdi da je svojom otvorenošću uspio natjerati saveznike da potroše milijarde na svoju odbranu. U 2017., njegovoj prvoj godini na dužnosti, samo četiri od 29 NATO-ovih saveznika ispunile su cilj od 2 posto, prema podacima NATO-a. Do 2020., njegove posljednje, ovo je poraslo na devet. Tramp je svakako pomogao u guranju saveznika.

Veći impuls bila je rastuća prijetnja iz Rusije: potrošnja za odbranu počela je rasti 2015., prije vremena Trampa, i nastavila se i nakon toga. Godine 2023., s Bajdenom na vlasti, 11 od 31 saveznika ostvarilo je cilj od 2 posto; većina će to vjerovatno postići ove godine.

Ako bude izabran, Trampova politika u drugom mandatu ovisit će djelomično o tome koga će imenovati na vodeće položaje. Ali njegov loš utjecaj već se osjeća. Usprkos boljoj prosudbi nekih republikanaca, sljedbenici Trampa mjesecima su blokirali donošenje zakona o obnavljanju vojne i civilne pomoći Ukrajini. Nedavni zakon koji od Kongresa zahtijeva da odobri stvarno američko povlačenje iz NATO-a ne bi bio velika prepreka. Kongres ne može spriječiti predsjednika u potkopavanju NATO-a tako što će, recimo, povući američke trupe iz Evrope ili jednostavno odbiti stati uz članak 5. i braniti saveznike pod napadima.

Tramp i njegovi apologeti u Kongresu hvale se da je spriječio velike ratove dok je bio predsjednik jer su ga se neprijatelji bojali. Govoreći nakon najnovijeg Trampova ispada, senator Lindzi Graham (Lindsey) je rekao: 

- Rusija nije nikoga napala dok je on bio predsjednik. 

Senator Marko Rubio (Marco) je pak rekao: 

- Nemam nikakve brige, jer je on prije bio predsjednik. 

Budući da Rusija vrši pritisak na ukrajinske branitelje u sukobima i pojačava svoju vojnu snagu, svako slabljenje NATO-a povećat će rizik od šireg sukoba.

Ideja da možete zanemariti Trampove primjedbe o NATO-u, jer bi njegova stvarna namjera mogla biti drugačija, fatalno je samozadovoljstvo, piše Economist. Odvraćanje djeluje kada je predanost kolektivnoj odbrani apsolutna i nedvosmislena. Sijući sumnju, Tramp je pozvao Rusiju i druge neprijatelje da testiraju odlučnost Zapada. Danski ministar odbrane nedavno je upozorio da bi Rusija mogla testirati predanost članica NATO-a članku 5. u roku od tri do pet godina. Njegov kolega u Velikoj Britaniji rekao je da se zemlja mora pripremiti za ratove koji uključuju Rusiju, Kinu, Iran ili Sjevernu Koreju u sljedećih pet godina.

Hitno djelovanje

Evropljani moraju hitno djelovati kako bi se suočili s dvostrukom prijetnjom: napadom Rusije i napuštanjem Amerike. Umjesto da jadikuju zbog Trampa, trebali bi nastaviti s ispunjavanjem cilja od 2 posto. Također bi trebali revidirati prag: 3 posto BDP-a je vjerovatno ono što je sada potrebno za ispunjavanje postojećih odbrambenih planova NATO-a, a moralo bi biti više bez američke pomoći. Amerika je prošle godine potrošila gotovo 3,5 posto BDP-a na odbranu. Evropljani se suočavaju s daleko većom prijetnjom.

Evropljani će morati ulagati u sve, od streljiva do svih drugih stvari koje Amerika nudi u velikom obimu: avioni za prijevoz i punjenje gorivom, protuzračna odbrana, sistemi zapovijedanja i kontrole i obavještajne platforme u rasponu od satelita do dronova. Evropljani ne smiju samo trošiti više, već moraju trošiti bolje. Trebali bi zajednički kupiti više kompleta i integrirati svoje odbrambene industrije. Kako bi potaknuli one koji zaostaju, trebali bi se složiti da na visoke položaje ne mogu doći kandidati iz zemalja koje ne ispunjavaju minimalne standarde.

To će poslužiti u tri svrhe: ojačati sposobnost Evropljana da pomognu Ukrajini i odbrane se od Rusije; dokazati da Evropljani dijele teret i da je savez dobar posao za Ameriku; i stvoriti zaštitu od napuštanja Amerike. Evropska unija je posljednjih godina poboljšala svoje odbrambene sposobnosti, ali nije alternativni pružatelj sigurnosti. Bilo bi bolje za Evropljane da razmisle kako preuzeti postojeću strukturu NATO-a ako Amerika izađe (iako drže otvorenom mogućnost da bi se Amerika nakon Trampa na kraju ponovno htjela pridružiti).

Jedno bi pitanje bilo treba li revidirati jednoglasna pravila. Donošenje odluka je dovoljno teško s dobronamjernim američkim hegemonom - svjedočite kašnjenjima u primanju Finske i Švedske. To će biti nemoguće u suženom savezu malih i srednjih saveznika.

Najosjetljivije pitanje bit će kako dvije evropske države s nuklearnim oružjem, Britanija i Francuska, mogu pružiti veće odvraćanje za evropske saveznike u nedostatku američkog nuklearnog kišobrana. Trenutno između sebe imaju samo oko 500 bojevih glava, u usporedbi s više od 5.000 za Ameriku i gotovo 6.000 za Rusiju. A stvaranje sveevropskog nuklearnog odvraćanja uključivalo bi duboko osjetljiva pitanja: Francuska bi bez sumnje vidjela svoje vitalne interese na kocki u napadu na Njemačku, ali bi li proširila svoja jamstva na istočnu Evropu? Koliko dugo bi Britanija mogla održavati svoje nuklearne bojeve glave i projektile, potonje izvučene iz zaliha koje dijeli s Amerikom, ako novi stanar Bijele kuće prekine saradnju?

Uzimajući u obzir sve ovo - bit će otrežnjujuće, čak i zastrašujuće. Kako se poslijeratni sistem počinje raspadati, a američki čelnici bacaju sumnju na ulogu svoje zemlje kao jamca sigurnosti, njeni će se saveznici posvuda osjećati ranjivima. Potrošit će više na oružje i prilagoditi svoje sigurnosne doktrine. Ovaj odbrambeni poriv za ponovnim naoružavanjem i novim, neovisnijim oružanim snagama sam po sebi protivnici Zapada mogu smatrati rastućom prijetnjom – što ih zauzvrat navodi na ponovno naoružavanje. To bi svijet učinilo mnogo opasnijim mjestom – uključujući i Ameriku.

Gubitak američke moći bio bi nenadoknadiv. Ipak, ako vlade počnu vjerovati da se ne mogu osloniti na pojavu Sjedinjenih Država u krizi, neće imati drugu alternativu nego ponovno se naoružati. Najbolji način da se to spriječi - i ublaži ako neprijateljski nastrojeni Tramp dođe na vlast - jest pripremiti se za to, zaključuje Economist.