Broj letova širom Evrope značajno se povećao otkako su ukinuta ograničenja putovanja, a očekuje se da će promet ovog ljeta dosegnuti više od 90 posto nivoa od prije pandemije.

Ali nedostatak radnika i štrajkovi u cijeloj industriji doveli su do toga da se putnici suočavaju s dugim čekanjima u redovima, kašnjenjima i otkazanim letovima, dok se aviokompanije i aerodromi utrkuju kako bi pokrili praznine.

Stanje je takvo da, prije svega, morate biti miljenik sreće kako biste let obavili po „redu vožnje“.

Loše vrijeme

Nije baš da ćete često letjeti iz Francuske za Njemačku kako biste nastavili dalje za Balkan, ali često je konekcija za ovaj dio svijeta upravo preko Njemačke. A tamo je haos, pa se jedan let lako pretvori u ono što nikako niste željeli.

Lijepih nekoliko dana je to bilo u Francuskoj. Sve štima, na vrijeme smo na aerodromu u Tuluzu, ali nikako da poletimo za Frankfurt. Vrijeme je dobro, ali, jednostavno, “gate” nije otvoren. Prije polijetanja se obratio i kapetan, koji uzgred spominje loše vrijeme (neki kažu, da bi zakonski pokrio sada već veliko kašnjenje) i letimo za Frankfurt. Sat govori, kasnimo na konekciju za Beograd, a ispostavit će se da nije lagao.

Čim smo sletjeli, nastaje stampedo, svi govore da požurimo, možda stignemo na let. Isti je prijevoznik, možda čekaju, i onda nakon trke kroz nemali aerodrom u Frankfurtu – hladan tuš. Odletjeli su.

Prošla su 22 sata, a nadu nam ulijevaju upute da se krene na info pult “Lufthanse”. Tamo nas čeka možda najjače suočavanje s istinom. Stotine, a možda i hiljade ljudi u redovima čekaju isto što treba i nama šestorici iz četiri balkanske države.

Bespomoćni ste, ništa ne možete srediti, kako se to kod nas naviklo. Poslovični Nijemci samo klimaju glavom i kažu sve će se riješiti na šalteru. Usput vas i paze, dovlače se na kolicima sokovi, voda i čokoladice, samo čekajte i mir.

I tako se čekalo punih pet sati. Oko tri ujutro je došao trenutak istine. Kompjuter kaže, trojica lete sutra, a trojica prekosutra. Tu su vaučeri za hotel i taksi, ali za jednu noć.

Začudo, nas trojica koji imamo let za dva dana dobili smo smještaj za jedan dan. Ljubazno nam je objašnjeno da sutra trebamo doći po nove vaučere.

Skupi hotel

I bi tako, taksi do hotela od 20 spratova, noćenje s doručkom za 160 eura (kako se kompaniji isplati, nikome nije jasno) i nakon doručka u 11 sati ponovo smo na aerodromu.

Taj red koji smo vidjeli dotukao nam je moral poprilično. Ljudi su po podu, guraju torbe, a sve je poput puža koji nikada neće prijeći ulicu. Uveli smo smjene, kako bismo drugačije, a, uglavnom, na redu smo u 17 sati. Imamo let, ushićeni smo i opet taksi i opet hotel.

Ovog puta nas kompjuter nije baš pripazio. Hotel je udaljen 54 kilometra od Frankfurta. Imamo vaučer, a taksimetar je otkucao više od 100 eura (opet se pitamo kako im se isplati).

Sreća ili nesreća naša, ali nakon što smo se smjestili u hotel shvatili smo da je oko njega pravi dernek. Nama treba krevet, mada okolna buka nije baš saveznik.

Da bismo preduhitrili eventualne nedaće za let koji nam je u 11.30, ustajemo u 6 sati. Opet 54 kilometra vožnje do aerodroma. Kontrola za kontrolom, ali nakon svega samo jedno želimo. Samo da se ukrcamo. Na kraju, objava promjene “gatea”, pa prije ukrcavanja slijedi još jedan mini stampedo, ali u avionu smo, konačno. Nakon slijetanja ostalo je još da se nađu torbe, neki čekaju danima.

10 eura

Kako bi pomogli putnicima, “Lufthansa” svakome ko zaglavi daje vaučer do 10 eura koji se može koristiti na aerodromu. Redom stvari, to može biti za sendvič, gazirano piće i vodu.

Mnogi prije pokušavaju naći nešto za higijenu, s obzirom na to da je prtljag ostao zarobljen negdje i navodno čeka dalje putovanje.