Iako sve ono što je rečeno na panelu o zapadnom Balkanu, oficijelno nazvanom “saslušanje” u Odboru za vanjske poslove američkog Kongresa, uz virtuelno prisustvo bivše američke državne tajnice Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), kao i odlične znalce balkanskih prilika, analitičare iz Vašingtona Danijela Servera (Daniel Serwer) i Januša Bugajskog (Janusz), ne stvara obavezu budućoj Bajdenovoj (Joe Biden) administraciji, sve ono što je precizno i veoma realistički izrečeno, sigurno predstavlja glas savjesti za sve ono što je Amerika, ne samo iz strateških već i iz moralnih razloga, započela na Balkanu, posebno kad je riječ o ljudskim pravima i vladavini zakona.
Dakako, sve treba staviti u kontekst realpolitike i činjenice da Bajdenova administracija ima pune ruke posla u svojoj kući - ekonomsku krizu i pandemiju, kojima će se, kao apsolutnim prioritetima, pozabaviti u prvih sto dana svoje vladavine. To znači da treba biti uzdržan oko očekivanja u vezi sa zapadnim Balkanom te izbjegavati bilo kakvo euforično tumačenje, ili redukcionizam budućeg angažmana Bajdenove administracije prema nekoj zemlji posebno, što, naravno, uključuje BiH.
Jer očito je da “novi pristup”, o kome je govorila Olbrajt, znači da će se sa svima praktično raditi u istom ''zapadnobalkanskom paketu'', uz dodatnu koordinaciju s Evropskom unijom, što je oblikovano kao preporuka da Vašington precizira svoju regionalnu politiku, ali ne bez pristanka Brisela i Berlina. Jedan od prijedloga je da se ojača ta “osovina Vašington - London - Brisel - Berlin”.
Iako su ovaj put u epicentru tih opservacija ostali odnosi Kosova i Srbije, Bosna i Hercegovina se nametnula kao izvjestan prioritet u nizu od šest zapadnobalkanskih država (tu su još Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija), kojima, upravo prema riječima Olbrajt, Amerika treba pomoći. A to je zaista dobra vijest. U interesu je Amerike da ove zemlje ostvare svoje evropske ambicije i postanu članice EU. Zbog toga su identificirane slabe tačke, prozvane čak i države-kočničari, ili one koje bi morale učiniti više - Srbija, ali i Bugarska i Hrvatska, kao članice EU, kako bi se pomoglo susjedima da budu dio novog, ojačanog evropskog bloka radi efikasnijeg euroatlantskog savezništva, koje je Donald Tramp (Trump) obezvrijedio.
Iako ne eksplicitno, stavljeno je do znanja da se Vašington neće složiti s padanjem pod utjecaj nacionalističkih struja, kao što je to slučaj s politikom službenog Zagreba u odnosu na antigrađanski koncept HDZ-a BiH. Jer time usporava put ka euroatlantskim integracijama, posebno put Bosne i Hercegovine u NATO. Isto tako su neprihvatljive i “igre” Sofije probugarskim nacionalističkim tendencijama koje sada blokiraju put Sjeverne Makedonije u EU.
No, najviše razloga za zabrinutost ipak ima predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji se već uveliko veže za autokratske tendencije. Upravo je Olbrajt, koja sigurno ima otvorenu telefonsku liniju s Bajdenom, što znači da može indirektno utjecati na kreiranje spomenute i nezanemarive moralne strane američke politike prema zapadnom Balkanu - dostavila tu poruku srbijanskom predsjedniku, govoreći o tome kako ima “i drugih snaga u Srbiji koje žele bolje odnose s Amerikom”.
Potvrdio je to i nastup Eliota Engela, koji sigurno ostaje najvažniji (lobistički) glas Prištine u Vašingtonu i poslije svog kongresnog mandata koji završava koncem godine. Engel je jasni zagovornik obostranog priznanja Beograda i Prištine, što podrazumijeva i jasno određenje da bi time i Bosna i Hercegovina prestala biti talac rigidne rusko-srpske politike u regionu.
Moglo bi se čak reći da je Vučić dobio “žuti karton” ovaj put u američkom Kongresu, jer je apostrofiran stav bivšeg visokog dužnosnika Brajana Hoj-Jia (Brian Hoyt Yee), koji je do dolaska Trampove administracije u Stejt departmentu bio zadužen za balkanska pitanja. On je izgovorio onu čuvenu rečenicu kako Vučićeva Srbija “ne može sjediti na dvije stolice”, razapeta između Rusije i Zapada. Vučić je tako dobio jasnu poruku iz Kongresa da njegova melodramatična retorika sve manje prolazi s američke strane Atlantika. No, on je tu poruku, nažalost, u prvim reakcijama na ovaj kongresni panel pokušao pretvoriti u patetično upozorenje da to “što napadaju njega - znači napad na sve građane Srbije”?!
Na panelu je bilo riječi o daljnjem sankcioniranju balkanskih lidera, poput američkih sankcija Miloradu Dodiku, o čemu bi se trebala izjasniti i EU. Medlin Olbrajt je rekla da su balkanske zemlje postale “zarobljene države” i sugerirala da se to stanje duguje tome jer su korumpirani lideri prihvatili nacionalističku retoriku koju su pretvorili u jeftini izborni populizam. Iako to zvuči kao opće mjesto, to upozorenje poprima novo ruho imajući u vidu da se više ne može tolerirati status quo, posebno u Bosni i Hercegovini.
Što se tiče Dejtonskog sporazuma, panel je zaključio da je on u dobroj mjeri “potrošeni projekt”, upravo zato što su ga domaći bh. nacionalisti, ali i oni iz regiona zloupotrijebili kao alibi za svoje nečasne korupcionaške radnje, državni paternalizam, pa i neprimjernu saradnju s Rusijom i Kinom, koje na zapadnom Balkanu imaju različitu agendu od Evrope i Amerike. Valja imati na umu da svako daljnje kašnjenje Brisela i Vašingtona, što je zapravo konstatirano kao dijagnoza stanja na Balkanu, otvara dodatni prostor Rusiji i Kini.
Iako o tome ovaj put u Vašingtonu nije konkretno bilo riječi, ima razloga za zabrinutost zbog toga što šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, uz odabir specifičnog datuma za svoju posjetu (14. decembar, na dan kada je u Parizu prije 25 godina potpisan Dejtonski mirovni ugovor za Bosnu i Hercegovinu), dolazi na noge Miloradu Dodiku prvo u Istočno Sarajevo. Da bi tek dan kasnije zakazao sastanke s bh. državnim zvaničnicima u centru bh. prijestonice. To je, naravno, više od simbolike.
Uprkos tome što službena Moskva, kao i Peking nastavljaju podržavati suverenitet i državni integritet Bosne i Hercegovine, što se pokazuje i u njihovim stalnim obraćanjima pred Vijećem sigurnosti UN-a kada se govori o situaciji u BiH, Rusija i Kina, koordinirano sa zvaničnim Beogradom, uvijek naglašavaju kako će one “podržati sve ono što se tri naroda u Bosni i Hercegovini dogovore”. I tako zanemare građanski i koncept bh. države, do kojeg je više stalo Zapadu.
Otuda dolazak Lavrova u istočni dio Sarajeva predstavlja upozorenje da bi se ovako troetničko koncipirani Dejtonski sporazum, koji sada kritiziraju i Amerikanci, mogao pretvoriti u cementirano stanje, a Bosna pokušala “berlinizirati”. To bi Bosnu i Hercegovinu povelo u ono neprihvatljivo vrijeme u kojem je Evropa bila prije rušenja Berlinskog zida 1989. godine, koji je kao simbol podjela srušen zahvaljujući prvenstveno Americi. To sada uveliko shvataju oni koji promišljaju i “novu” politiku Bajdenove administracije na Balkanu. Jesu li zakasnili, ostaje još da se vidi kad, 20. januara 2021., predsjednik Bajden položi zakletvu znajući i za sve nagoviještene kompromise o kojima će Amerika voditi računa na globalnoj pozornici.
