Predsjednika i potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država ne biraju građani neposredno, nego dajući svoj glas zapravo biraju elektore u matičnoj državi, koji se potom po automatizmu izjašnjavaju o kandidatima.

Kada američki građanin glasa, on poručuje predstavnicima svoje savezne države, odnosno delegatima, za koga treba da glasaju.

Iako nije najdemokratskije rješenje, Elektorski koledž (Kolegijum izabranika) oslikava izbornu tradiciju Sjedinjenih Država, piše RTS.

Elektorski koledž, koji je definiran već u drugom članu Ustava, ima 538 elektora. To je zbir broja članova oba doma Američkog kongresa na koji su dodata tri elektora, koji se biraju u američkoj prijestonici, pošto ona ne pripada nijednoj od država.

Države nemaju jednak broj elektora i on zavisi od broja stanovnika – najveći broj predstavnika ima Kalifornija – 55, zatim Teksas – 38 i Florida – 29, dok najmanje države imaju po tri elektora.

Za pobjedu je potrebno 270 glasova elektora

Taj broj se mijenja poslije svakog novog popisa stanovništva, a to je jednom u deset godina. Međutim, države s malim brojem stanovnika imaju više elektora nego što im pripada, podsjeća RTS.

Tako, na primjer, glas jednog građanina Vermonta vrijedi koliko glasovi troje građana Teksasa, dok je jedan glas iz Vajominga koliko i četiri glasa u Kaliforniji.

U većini država pobjednik dobija sve glasove elektora, što ovaj sistem čini posebno zanimljivim. To znači da predsednički kandidat koji dobije najveći broj glasova u jednoj saveznoj državi dobija i sve njene glasove u Elektorskom koledžu.

Izuzetak su Mejn i Nebraska, gdje se broj elektora dijeli proporcionalno broju osvojenih glasova.

Za pobjedu je potrebno najmanje 270 glasova u Elektorskom koledžu. Ovakav sistem teorijski omogućava da pobijedi kandidat koji nije dobio većinu glasova američkih birača.

Elektori se ne sastaju

Tako je na prošlim izborima, broj glasova koje je dobila Hilari Klinton bio nešto veći od ukupnog broja glasova za Donalda Trampa. Ipak, po američkom izbornom sistemu, gdje se računaju samo elektorski glasovi, Trampova pobjeda bila je veoma ubjedljiva.

Historija SAD pamti takvu pobjedu i Džordža Buša mlađeg nad Alom Gorom 2000. godine. Historijski, većina država je tradicionalno opredijeljena za jednu od stranaka, pa se kampanja fokusira na deset kolebljivih (swing) država, gdje ishod glasanja nije očekivan.

Elektorski koledž nikad se ne sastaje kao jedinstveno izborno tijelo, već elektori odlučuju o izboru predsjednika u prijestonicama svojih država.

Mada nisu obavezni da glasaju onako kako to građani žele, treba napomenuti da nikada do sada izborna volja građana nije promijenjena u Koledžu.

Sazivanje Koledža i izbor predsjednika i potpredsjednika obavlja se prvog ponedjeljka, poslije druge srijede u decembru u toku izborne godine. U slučaju da nijedan kandidat ne osvoji potrebnu većinu, Predstavnički dom bira predsjednika, a Senat potpredsednika.

Kako teče dug izborni proces?

Izborni postupak za predsednika podijeljen je u nekoliko faza. Na proljeće ili ljeto, više od godinu dana prije izbora, kandidat najavljuje svoju kandidaturu za izbor na mjesto predjsednika SAD. Od tada do proljeća izborne godine održavaju se sastanci vrha stranke i unutarstranačke debate.

Od januara ili februara, pa sve do juna izborne godine – održavaju se izbori u vrhu stranke kao i unutarstranački izbori i kokusi na nivou država i prekomorskih i pridruženih teritorija.

Slijede izborne konvencije na kojima biraju svoje kandidate, a potom se organizuju predsjedničke debate. Izborni dan rezervisan je za prvi utorak nakon prvog ponedjeljka u novembru. Mjesec kasnije glasa se u Elektorskom koledžu, zatim Kongres prebrojava glasove i 20. ili 21. januara (ukoliko je 20. januar u nedjelju) je inauguracija novoizabranog predsjednika.

Ko može biti predsjednik SAD?

U trci za najmoćniju funkciju na svijetu mogu učestvovati državljani Sjedinjenih Američkih Država koji imaju najmanje 35 godina, imaju prebivalište na teritoriji SAD posljednjih 14 godina i da budu rođeni na tlu Amerike.