Američki predsjednički izbori održavaju se svake četiri godine, u utorak, poslije prvog ponedjeljka u novembru. Izbori se održavaju u jednom krugu, zasebno u svakoj od 50 američkih saveznih država i u glavnom gradu Vašingtonu.
U američkom izbornom sistemu postoji mogućnost da kandidat koji osvoji najviše glasova građana neće na kraju i pobijediti na izborima i postati predsjednik SAD-a.
To je zato što predsjednika ne biraju direktno birači, već tijelo poznato kao izborni/elektorski koledž ili kolegij. Stoga se zapravo i možemo zapitati, kome Amerikanci daju svoj glas?
Kada Amerikanci izlaze na birališta na predsjedničkim izborima, oni zapravo glasaju za grupu zvaničnika koji čine izborni/elektorski koledž.
U ovom slučaju, riječ koledž/kolegij se odnosi na grupu ljudi koji imaju zajednički zadatak. Ti ljudi su 'izbornici' ili 'elektori' i njihov posao je da biraju predsjednika i potpredsjednika.
Kako onda funkcionira taj elektorski sistem glasanja?
Broj elektora iz svake savezne države približno je u skladu s brojem njenih stanovnika. Svaka država ima onoliko elektora koliko ima zastupnika u američkom Kongresu (predstavnike u Zastupničkom domu i senatore).
Kalifornija je savezna država koja ima najveći broj elektora -55, a slijede je Teksas -38, te Njujork i Florida po 29, dok nekolicina slabo naseljenih država poput Vajominga, Aljaske i Sjeverne Dakote i grada distrikta, Vašington DC, ima najmanji broj, samo tri.
Svaki elektor predstavlja jedan elektorski glas, a kandidat treba osvojiti većinu elektorskih glasova - 270 ili više, da bi osvojio izbore i postao predsjednik.
Uz dvije iznimke, u saveznim državama vlada načelo u kojem pobjednik odnosi sve, što znači da kandidat koji u toj državi osvoji većinu glasova birača, neovisno kojom razlikom, osvaja sve njezine elektorske glasove.
Jedini izuzeci su države Nebraska i Mejn, koji elektorske glasove dodjeljuju srazmjerno broju osvojenih glasova birača.
U principu, savezne države na elektorskom koledžu dodjeljuju sve svoje glasove onome ko je osvojio najveći broj glasova birača u toj državi.
Na primjer, ako kandidat osvoji 50,1% glasova u Teksasu, dodjeljuje mu se svih 38 elektorskih glasova koji pripadaju toj saveznoj državi. Također, kandidat bi mogao odnijeti dominantnu pobjedu i opet bi dobio isti broj elektorskih glasova.
Stoga je moguće da kandidat postane predsjednik pobjedama u čitavom nizu tijesnih izbornih utrka po saveznim državama, iako je osvojio ukupno manji broj glasova na nivou cijele zemlje.
Zbog toga predsjednički kandidati posebnu pažnju pridaju takozvanim 'swing states', što se može prevesti kao 'neodlučne države' ili države u kojima glasovi birača mogu ići u bilo kojem smjeru - umjesto da pokušaju pridobiti što veći broj glasača širom zemlje.
U zadnjih nekoliko izbornih ciklusa, upravo iz ovog razloga, najviše pažnje posvećivalo Floridi, Pensilvaniji, Ohaju ili Mičigenu, saveznim državama koje su 'bogate' elektorskim glasovima, ali njihova odanost nije 'zacementirana' u smjeru određene stranke ili jednog od kandidata.
Izborni koledž osmišljen je i kreiran unutar američkog Ustava iz 1787., a napravljen je kako bi ojačao federalni ustroj SAD-a tako što će čuvati bitnost i ulogu saveznih država.
Također je važno navesti da ovaj elektorski sistem, u kojem pobjednik odnosi sve, praktički onemogućava kandidatima ostalih političkih stranaka da se domognu Bijele kuće.
Da li smo, dakle, imali slučajeve u prošlosti gdje je kandidat osvojio ukupno manji broj glasova građana birača, ali je uprkos tome postao predsjednik? Odgovor je da.
Zapravo u dva od posljednjih pet izbornih ciklusa pobijedili su kandidati koji su osvojili manje glasova šire javnosti, odnosno glasača, od svojih rivala.
Moguć je scenarij u kojem kandidat može biti popularniji kandidat među biračima na nivou cjelokupne države, ali da opet ne uspije osvojiti dovoljno saveznih država kako bi skupio neophodnih 270 elektorskih glasova.
Donald Tramp (Trump) je 2016. godine osvojio gotovo tri miliona glasova manje od Hilari Klinton (Hillary Clinton), ali je postao predsjednik jer mu je izborni koledž dodijelio većinu elektorskih glasova.
Džordž V. Buš (George W. Bush) je 2000. godine pobijedio sa 271 elektorskim glasom, iako je demokratski kandidat Al Gore osvojio preko pola miliona glasova više od svog protukandidata.
Samo su još tri predsjednika izabrana na način da nisu osvojili većinu glasova birača, i svi slučajevi su se dogodili u 19. stoljeću. To su bili: Džon Kvinsi (John Quincy) Adams, Raterford B. Hejs (Rutherford B. Hayes) i Bendžamin Herison (Benjamin Harrison).
U vrijeme kada se izrađivao Ustav SAD-a 1787. godine, glasanje građana o izboru predsjednika bilo je teško izvodivo u praktičnom smislu, što zbog same veličine zemlje i geografskog prostranstva, ali i zbog poteškoća u komunikaciji.
Istovremeno, nije bilo dovoljno entuzijazma da se dozvoli da predsjednika biraju zakonodavci u glavnom gradu Vašingtonu.
Dakle, donosioci američkog ustava stvorili su izborni koledž, pri čemu je svaka država birala svoje elektore.
Manjim državama ovaj sistem je odgovarao, jer im je dao više važnosti nego što bi to bio slučaj u direktnim izborima glasova građana koji bi odlučivali o predsjedniku.
Južne savezne države također su favorizirale ovakav elektorski sistem jer su u njima robovi činili veliki dio stanovništva. Iako robovi nisu imali pravo glasa, bili su ubrojani u popisu stanovništva u SAD-u, ali samo kao tri petine jedne osobe.
Budući da je broj elektorskih glasova bio određen brojnošću stanovništva pojedine države, one na jugu imale su veći uticaj na izbor predsjednika nego što bi to bio slučaj da su se brojali direktni glasovi građana.
Da li su elektori dužni glasati za kandidata koji je pobijedio u toj saveznoj državi? U nekim državama elektori mogu glasati za bilo kojeg kandidata, bez obzira na to koga su glasači podržali na biralištima.
Ali u praksi, elektori gotovo uvijek glasaju za kandidata koji osvoji najviše glasova u njihovoj saveznoj državi.
Ako elektor odluči da ne glasa za onog kandidata koji je osvojio većinu glasova na predsjedničkim izborima u njegovoj saveznoj državi, njih će se smatrati 'nevjernim elektorima'.
Izraz 'nevjerni elektor' (engl. Faithless elector) se specifično koristi u američkom političkom kontekstu, gdje smo imali slučaj 2016. godine, da je na ovaj način dodijeljeno sedam glasova izbornog koledža, ali ti nevjerni elektori nisu uticali na krajnji rezultat izbora.
Šta se događa u slučajevima kada niti jedan od kandidata ne osvoji većinu na izborima?
Postoji, dakle, teoretska mogućnost da nijedan kandidat ne dobije natpolovičnu većinu od ukupno 538 elektora.
U tom slučaju, članovi Zastupničkog doma, kao donjeg doma američkog zakonodavstva, glasaju o predsjedniku, ali tako da svaka država nosi jedan glas.
Ovakav scenarij se dogodio samo jednom u historiji američkih izbora, kada su 1824. godine četiri kandidata dobili jednak broj elektorskih glasova, pa tako niko od njih nije imao većinu. U današnje vrijeme, kada dvije partije dominiraju političkim sistemom Sjedinjenih Država, minimalne su šanse da se tako nešto ponovi.
