Teško da je u historiji postojao predsjednik koji je bio više omražen u masovnim medijima, tradicionalno sklonim lijevim politikama. Nije da Tramp nije i sam davao povoda za to. Njegovi bahati nastupi, vrijeđanje neistomišljenika, naglo otpuštanje saradnika, zapošljavanje porodice u administraciju, riječi razumijevanja za bjelosvjetske autokrate i osionost u vanjskoj politici, magnet su za privlačenje animoziteta i neprijatelja. Iako se s punim pravom mogu otvoriti pitanja poput toga koliko je Trampov pristup „America first“ i ignoriranje međunarodnih institucija dobro za globalni liberalno demokratski poredak u jeku ekspanzije Kine i Rusije, ili zašto bismo mi u Bosni i Hercegovini trebali podržavati Džoa Bajdena (Joe Biden) kao dokazanog prijatelja BiH, ipak postoji jedno polje na kojem se Trampu mora priznati da je imao izuzetan rezultat.
Donald Tramp predsjednik je koji je zaista imao odlične ekonomske rezultate. Prije izbijanja pandemije Covid-19, Amerika je uživala najnižu stopu nezaposlenosti u posljednjih 50 godina, brzi godišnji rast plata od gotovo 5% među najniže plaćenim radnicima i živahnu berzu. Predsjednik Tramp sve to pripisuje svojoj trostrukoj strategiji smanjenja poreza, deregulacije i konfrontacijske trgovinske politike, i kaže da će dodatno forsiranje takvih politika omogućiti preporod nakon pandemije. Mnogi se glasači slažu. Ekonomija je jedino pitanje u kojoj većina glasača ne pokazuje negativan stav prema Trampu.
Kada je Tramp preuzeo dužnost, ekonomiji je još uvijek bio potreban poticaj, čemu je pomoglo smanjene poreza koje je proveo i podstakao veću potrošnju i investicije. Ali taj je uspjeh također pomogao prikriti štetu koju je nanio njegov trgovinski protekcionizam.
Tokom kampanje 2016. g. Tramp je predviđao ekonomski rast od 4% ili više; stvari je išla nešto lošije , pa je zmeđu početka 2017. i kraja 2019. Amerika rasla za godišnji prosjek od 2,5%, nešto brže od rasta od 2,4% u tri prethodne godine.
Ipak, smanjenje poreza imalo je i svoju negativnu stranu. Trampova administracija tvrdila je da će smanjenje poreza zbog ekonomskog rasta pokriti budžetske potrebe i da će rezanje birokratskih procedura za poslovanje potaknuti ulaganja. U stvarnosti je budžetski deficit porastao s 4,4% na 6,3% BDP-a, i iako je deregulacija pomogla u jačanju poslovnog povjerenja, nije došlo do kontinuiranog skoka rasta investicija.
Ono što je bilo iznimno u američkoj predpandemijskoj ekonomiji, nije bila strana njezine opskrbe, pa ni procvat radnih mjesta, što se odvijalo i u ostatku bogatog svijeta. Bilo je to što je, kako je globalni ekonomski rast naglo usporen u 2018. i 2019. godini, američki rast padao samo relativno nježno.
Donald Tramp ima određene zasluge zbog pripreme pumpe. U 2017. mnogi su ekonomisti tvrdili da je bilo loše vrijeme za poticaj jer su ekonomija i tržište rada dosegli svoje granice; u 2018. Federalne rezerve, došavši do slične presude, povisile su kamatne stope četiri puta. Ispostavilo se da još uvijek ima dosta mlitavosti i prostora za podsticaj. Kao rezultat, podsticaj smanjenjem poreza i rezanjem regulacija prouzročii je brži rast nego što se to moglo vidjeti drugdje u bogatom svijetu, a da nije izazvalo veliku inflaciju. Kamatne su stope ponovno pale, što je javni dug učinilo pristupačnijim.
S druge strane, trgovinski rat i Trampove carine, naštetili su globalnom ekonomskom povjerenju i globalnom rastu. Prije pandemije, MMF je procijenio da bi borba između Amerike i Kine mogla izbrisati gotovo 1% globalne proizvodnje. Amerika je uklonila ovu posljedicu podsticajem kod kuće, umjesto da ju je uopće izbjegla. Nedavna istraživanja sugeriraju da su carine Trampa uništile više američkih proizvodnih radnih mjesta nego što su ih stvorile, skupljim uvoznim dijelovima i potaknuvši druge zemlje na odmazdu ciljajući američku robu. Zaposlenost u prerađivačkoj industriji jedva je porasla u 2019. Istodobno carine povećavaju potrošačke cijene za možda 0,5%, tako da smanje stvarni dohodak prosječnog američkog kućanstva za gotovo 1300 USD godine.
Kad se sve uzme u obzir, Trampova ekonomija nudi tri lekcije. Prvo, velike su koristi vođenja ekonomija i održavanje tržišta rada čvrstim, posebno za siromašne radnike. Politika bi trebala biti usmjerena na vraćanje ovih stanja što je brže moguće nakon pandemije. Ako to znači ostvarivanje velikih deficita, dok su kamate niske, to ne bi trebalo izbjegavati. Drugo, smanjene poreza i ukidanje regulacija zaista potiču investicijski rast i oslobođena sredstva se zaista prelijevaju dobrim dijelom na plate radnike, ali to znači da bi političari trebali davati luda obećanja o rastu, koji zanemaraju budžetske potrebe, socijalnu mrežu i nepromjenjive sile poput starenja stanovništva. Treća je lekcija da su carine obično samozatajan način promicanja proizvodnje i štete rastu i potrošačima.
Predsjednik Tramp je 2019. predsjedao najboljim uslovima na tržištu rada koje je Amerika vidjela u nekoliko desetljeća. Zaslužuje zasluge što im je doprinio. Kamo sreće da je taj princip ekonomskog liberalizma poštovao i na međunarodnom nivou, jer je izbjegavanje carinskih i trgovinskih ratova moglo donijeti još bolje rezultate. Njegov protukandidat s druge strane, iako generalno podržava slobodnu trgovinu, pragmatik je za kojeg je pitanje kako će reagirati na Trampove uvedene carinske mjere, dok na domaćem terenu podržava povećanje poreza i proširenje regulacije, dakle suprotno od onog što je učinio Tramp.
