- Morao sam ponovno učiti disati - rekao je Paulo Alves iz Francuske, jedan od oboljelih od koronavirusa koji je bio na intenzivnoj njezi i koji je ozdravio. 

Ali sedmice provedene na respiratoru ostavljaju tragove i zahtijevaju dug oporavak. Nikad prije francuske bolnice nisu imale toliko pacijenata na odjelima za reanimaciju i intenzivnu medicinu.  

Riječ je o ozbiljnim slučajevima s teškom respiratornom oboljenjima  uzrokovanom koronavirusom koji je pacijentima zahvatio pluća.

Pacijenti trebaju respirator.

Pacijenti trebaju respirator

Najteže oboljele okreće se na stomak jer takav položaj pridonosi povećanju količine kisika u njihovim plućima.

- Na odjelima za reanimaciju ostaje se dugo, dvije do tri sedmice, čak i više -  kazala je Helen Prigent (Hélène Prigent), pneumologinja iz Pariza.

Postoje rizici, koji nisu tipični samo za covid-19, kao što je rizik od gubitka puno mišićne mase te mišićnih i neuroloških komplikacija", kazala je. Ona koordinira odjele za oporavak pacijenata skinutih s respiratora.

Dugotrajan boravak na respiratoru izaziva probleme s gutanjem i disanjem.

- Nakon više tjedana ležanja treba ponovno naviknuti tijelo na mijenjanje položaja. Ono je zaboravilo neke mehanizme koje omogućuju regulaciju arterijskog tlaka - objasnila je.

Prvi put kada je Paulo Alves, koji je bio intubiran i stavljen u induciranu komu u bolnici Bichat u Parizu, pokušao ustati, nije se mogao držati na nogama.

- Mislio sam da ću se onesvijestiti - rekao je.

Počeo raditi s rukama

- Puno sam vježbao kako bi povratio mišićnu masu, ali i vozio sobni bicikl kako bi ojačao pluća". 

Kaludi Gati (Claude Gatti), 67-godišnji veterinar, sredinom marta primljen je u bolnicu u Ajacciou, na Korzici, i šest dana bio je u dubokoj komi. Mislio je da će umrijeti.

Ali preživio je.

- Čak i nepokretan, počeo sam raditi s rukama, pokušavajući se podići, dotaknuti koljeno, rekao je.

- Govorio sam: ako možda imam šansu preživjeti, moram moći hodati, moram povratiti malo osjeta; ne smijem gubiti vrijeme.

Nakon što je bio otpušten s odjela za reanimaciju, zadržali su ga u bolnici radi daljnjeg oporavka i sada ponovno hoda.

- Morao sam sve ponovno učiti: pisati, hodati, stajati na nogama. Nisam mislio da bi moglo biti tako teško - rekao je.

Pacijenti otpušteni s odjela za reanimaciju, preslabi da bi se vratili kući, idu na odjele za odvikavanje s respiratora ili u centre za ponovno učenje svakodnevnih funkcija.

Psihološke posljedice

Osim bolesti, posljedice mogu ostaviti usamljenost u jednokrevetnim bolničkim sobama i kontakti svedeni na minimum.

- Najbliži članovi porodice vas ne smiju posjećivati. Medicinske sestre ne smiju ostati u sobi - rekao je Paulo Alves.

Bolest i reanimacija zahvatili su mu i mozak. 

- Imam problema s pamćenjem. Kada mi se nešto kaže, uđe na jedno uho, a na drugo iziđe - rekao je.

Čak i nakon što se izliječe, ti ljudi mogu patiti od neurokognitivnih posljedica, poput PTSP-a, anksioznosti i depresije.

Neki mogu imati "respiratorne posljedice, kratak dah pri mirovanju ili naprezanju, čak trebati maske s kisikom kod kuće", dodaoli su liječnici.

Kada se pacijenti vrate kući, fizioterapeut ih potiče da budu aktivni, da peru suđe, pospremaju krevet, usisavaju. Ležanje u krevetu može biti jako štetno.