U utorak navečer belgijska paraolimpijka Marieke Vervort (Vervoort, 40) odlučila je okončati svoj život u neizmjernoj boli eutanazijom. Srebrena i zlatna paraolimpijka patila je od neizlječive bolesti mišića.
PRIČA PARAOLIMPIJKE
Kad dođe trenutak u kojem ću brojati više loših nego dobrih dana, imat ću potpisane papire za eutanaziju, izjavila je pokojna paraolimpijka
Vervort: Za mene smrt predstavlja spokoj. AFP
U utorak navečer belgijska paraolimpijka Marieke Vervort (Vervoort, 40) odlučila je okončati svoj život u neizmjernoj boli eutanazijom. Srebrena i zlatna paraolimpijka patila je od neizlječive bolesti mišića.
Donedavno se bavila atletikom, a prije toga triatlonom. Na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. osvojila je srebrenu medalju u utrci na 200 metara, postavivši evropski rekord (35.91), a na 100 metara zlato. Na Svjetskom prvenstvu paraolimpijskih atletičara u Dohi osvojila je prvo mjesto. U utrci na 200 metara bila je samo dvije sekunde sporija od vlastitog rekorda.
Nazivala je sama sebe "luđakinjom". Htjela je letjeti u F-16 avionu, voziti reli, a osim toga, napraviti muzej o svom životu od 14. godine, kada joj je dijagnosticirana ova rijetka bolest. Htjela je da je se sjećaju kao "djevojke koja se uvijek smije", piše 24sata.hr.
- Drugačije gledam na smrt danas i prije deset godina. Za mene smrt predstavlja spokoj - rekla je Marieke.
Marieke: Nadam se da ljudi shvataju da to nije ubistvo. AFP
Vervort je čvrsto zagovarala pravo za eutanaziju koja je u Belgiji legalna. Kao i treninzi, govorila je, spremni papiri za "odlazak" davali su joj snage jer je držala svoj život u svojim rukama.
- Bojim se, ali mi papiri za eutanaziju pružaju mir. Da ih nemam, odavno bih počinila samoubistvo. Mislim da će biti manje suicida kad svaka država bude legalizirala eutanaziju. Nadam se da ljudi shvataju da to nije ubistvo, nego da mogućnost eutanazije pruža ljudima mirniji život - rekla je Marieke.
U 2015. godini osvojila je "Vlaamse Reus", godišnju nagradu tamošnjih sportskih novinara. U Rio de Žaneiru je na Paraolimpijskim igrama osvojila srebro na 400 m i bronzu na 100. Upravo je to bio njen san nakon kojeg je odlučila - uredu je "zaspati".
- Jako mi je teško trpjeti ovu bol. Moje tijelo teško više podnosi napore. Svaki trening teško odrađujem zbog boli, isto je i na utrkama. Ipak, treninzi i utrke su neka vrsta lijeka za mene. Kroz njih prolazim kroz život, kroz njih sam gurala svaki strah od sebe - rekla je Vervort 2016. godine.
Nijedan njen uspjeh i borbeni duh nisu mogli zaustaviti bol. Neizlječiva bolest mišića bila je prejaka, prebolna za njeno tijelo. Za vrijeme priprema za Rio potvrdila je da su te igre njena posljednja želja, ali da se neće podvrgnuti eutanaziji odmah poslije njih.
- Morate živjeti dan po dan i uživati u trenucima. Kad dođe trenutak u kojem ću brojati više loših nego dobrih dana, imat ću potpisane papire za eutanaziju - govorila je Marieke.
Upravo u utorak navečer, 22. oktobra, odlučila je da je došao trenutak i ispunila je svoju posljednju želju.
Vervort: Morate živjeti dan po dan i uživati u trenucima. AFP
Marieke je imala vjernog suputnika. Njen "Sancho Panza" bio je njen labrador Zen. Zapravo, pas terapeut koji joj je pomagao boriti se s epileptičnim napadima koje je također imala posljednjih pet godina.
Na kraju je Zen postao pravi prijatelj koji joj je pomagao lakše prolaziti kroz svakodnevni život.
- Zen me upozorava sat prije nego što ću dobiti napad. Ne znam kako ga je mogao predosjetiti - govorila je Marieke.
VREMENSKA PROGNOZA
ODRŽAN ŽRIJEB U NIONU