Hrvatski novinar Bojan Gazibara, koji radi kao voditelj na radio Anteni Zagreb, otišao je na putovanje bez plana od godine dana.
Na putu je upoznao nove ljude, nove kulture i zemlje i ima o tome nešto za reći.
Portal 24sata.hr donosi njegov putopis:
- U to sam se sam uvjerio, u muslimanskim zemljama koje sam prošao, a i historija pokazuje da je to htjelo napraviti više „čistih“ kršćana. Ali kako to često zaboravljamo, evo moje priče.
Nakon Tajlanda, većinski budističke zemlje u kojoj sam proveo dva mjeseca, (već sam počeo govoriti njihov iskrivljeni engleski i bilo mi je to jako simpatično), stigao sam u Maleziju. Prvi utisak. Svi su zamotani. Da budemo politički korektni, svi nose hidžab (marama koja prekriva kosu, uši i vrat), a neke i nikab (vide se zapravo samo oči). I kad kažem 'svi' to je bio moj prvi utisak, jer subjektivno, druge, koji to nisu nosili, nisam ni primjećivao u tom trenutku.
Prvo ti postane nelagodno pa se razumom počneš samom sebi rugati kako te je zadrta okolina i Evropa oblikovala. I onda odeš na Google. U Maleziji ima jedva 60 posto muslimana. I nije im to niko nametnuo, to su većinom isti ljudi koji sami sebe zovu Malezijcima (njih je 50 posto). Zbog toga je na svakom koraku oznaka Halala za hranu, kebab ne miriše po svinjetini, većinom se prodaju pilići i slično. Ali, ovo nije zemlja u kojoj ne smiješ biti druge boje, vjere, odabira mesa na tanjuru. Kineza ima 22 posto, Indijaca oko sedam posto i zato ima jako puno budista i hinduista te 10 posto kršćana.
Ovo je zemlja u kojoj sam osjetio najveće razlike, ljudi svih oblika, boja kože, kose, odjeće, ponašanja...
Prvi dan u Kuala Lumpuru smo spavali u starom centru grada koji je sada kineska četvrt. Bilo je sedam dana prije Lunarne (kineske) nove godine pa je sve puno lampiona, uličnih zabava i crvenih traka s kineskim slovima. Tom istom ulicom je prvi dan prošla povorka Indijaca koji su u kamionima vozili svoje kipove koje štuju do Batu špilja na sjeveru grada za proslavu indijskog festivala Thaipusam. Bila je to rijeka ljudi pa ulicom nisam mogao ni hodati nego samo promatrati i čekati da svi prođu. Policije je bilo na svakom uglu i toliko je bilo ljudi da sam zbrisao u ulaz jednog restorana, jer kako vole reći mame: „Ne moraš se baš gurati po tim mjestima gdje je puno ljudi, znaš kako je to danas.“ Pa kad pomislim da je ovo službeno muslimanska zemlja, u kineskoj četvrti s povorkom indijskog festivala, očekivao sam bar da će jedan kamen poletjeti. Nije to Hrvatska, nije se to dogodilo.
Ostao sam u šoku prolaska ove kolone i svaki sljedeći dan pažljivo promatrao ljude kao se toleriraju, poštuju, uživaju u tuđoj kulturi i prema njoj se ponašaju kao da je njihova vlastita. Jer malezijska kultura je to sve skupa.
S ovoliko naroda, običaja, tački između očiju i hidžaba, pomisli čovjek da je ovdje problema kao u BiH, ali nije. Malezija je, uz Singapur, najrazvijenija zemlja regije. Kuala Lumpur izgleda kao svemirska stanica iz 2040. godine u kojoj ti je najveći problem što je klima u vlakovima prejaka i uvijek te malo zaboli glava kad izađeš van.
Niko nije ni mene 'bijelog' drugačije gledao, zapravo, svugdje ti nude pivo jer znaju da ćeš ga platiti. Alkohol se može kupiti svugdje, zakonom je zabranjeno samo da ga kupuju muslimani (nemam pojma kako to provjere). Na cesti će ti pomoći svako ko govori engleski, što je većina ljudi, a smijat će ti se samo kada ne možeš izgovoriti ime njihovog jela i uporno govoriš 'no spicy'. E i da, vidio sam i kršćansku crkvu u Kuala Lumpuru, nije bila išarana grafitima niti su joj razbijeni prozori.
Nisu muslimani ti koji žele osvojiti svijet, nisu muslimani ti koji žele preoteti Evropu, imaju oni dovoljno svojih zemalja u kojima je standard i valuta veći nego u Hrvatskoj. U kojoj nema snijega i u kojima su javni prijevoz voz bez vozača. Ovi koji su nam došli samo bježe od puške. Kao i mi prije ne tako davnih, 25 godina", dodao je Gazibara.
