Mile Matić je 1986. godine počio jedan od najvećih zločina koji je uzenimirio cijelu Jugoslaviju.

Krvava serija počela je ujutru 26. februara 1986. kad je na radnom mjestu Mile Matić ukrao dva pištolja, automatsku pušku i 400 metaka. Inače stražar Kazneno-popravnog zavoda iz Zenice, krenuo je nakon toga u cjelodnevni krvavi pir prilikom čega je ubio devetoro ljudi.

Mile Matić (30) se nakon krađe oružja uputio u 80 kilometara udaljen Doboj, i u svoj stan pozvao zeta Dušana Popovića (32). Poslije svađe, Matić ga je udario peglom u glavu, onesviještenog umotao u ćebe i u njega ispalio četiri metka. Vratio se u Zenicu i tu ušao u taksi Zorana Andrijaševića (28) kojeg je također ubio usput i tijelo bacio u korito rijeke Bosne. U kantini se potom našao s kolegom Azemom Rizvićem, pa su pošli u susjedno selo kod nekih djevojaka... Matić ga je kad su izašli iz grada ubio hicem u glavu, uzeo mu pištolj i tijelo ostavio u automobilu.

Držao ruku ispod sakoa

U gradu je ponovo sjeo u taksi i zatražio od vozača da ga vozi u Vžrinkovce. Sve vrijeme je držao ruku ispod sakoa, pa se taksisti učinio sumnjiv zbog čega je na usputnoj pumpi zamolio prodavca da obavijesti policiju.

Patrola ih je zaustavila malo kasnije i zatražila da otvore gepek. Matić je otvorio vatru iz dva pištolja i na mjestu ubio milicionera Stanoja Ilića (33), dok se drugi milicioner spasio čudom. Taksista je pobjegao, a Matić se vratio u Zenicu i odatle vozom otputovao u Doboj gde se nastavio masakr. Tu se, opet taksijem, odvezao u selo Donja Koprivna kod Modriče, gdje je živjela Smiljana Vasiljević (19). Jak i spretan (bio je majstor karatea) Matić je iskoristio noć i preko krova se popeo na tavan, a odatle spustio u špajz. Prošao je prvo jednu, zatim drugu pa treću spavaću sobu i počeo da puca iz svojih pištolja i automatske puške.

Istraga je kasnije utvrdila da je prvo poginula Smiljana. Zatim su ubijeni njen djed Milorad (68) i baka Smilja (62), pa majka Zorka (37). Svi oni ubijeni su na spavanju, a jedino je Smiljanin brat Milorad (18) pokušao da pobjegne. Matić ga je stigao pred vratima, drškom pištolja ga udario u lice i karate udarcem bacio na glavu nesretnog mladića, da bi ga na kraju ubio jednim metkom. Od cijele porodice Vasiljević spasio se samo otac Veljko, jer je u tom trenutku radio noćnu smjenu. Matić se potom pješke uputio ka Doboju i usput u jednom selu zamolio da se odmori dok mu ne dođe autobus. Umoran, zaspao je, pa su ga seljani, do kojih je došao glas o masakru, savladali.

Zločinac i bolestan čovjek

U džepu su mu našli spisak osoba koje je namjeravao da ubije. Pored Popovića, Andrijaševića, Rizvića i članova porodice Vasiljević, na njemu su bila još dva šefa iz KPD i jedan čuvar, kao i Smiljanin dečko. Ljekari su kasnije vještačenjem utvrdili da je obolio od paranoidne šizofrenije. Upućen je u bolnicu Okružnog zatvora u Beogradu, gdje je nakon tri godine od masakra dao prvi i jedini intervju za dokumentarac pod nazivom "Treptači svemira" reditelja Božidara Kalezića.

- Sebe doživljavam i kao zločinca i kao bolesnog čovjeka. Više se osjećam kao bolesni čovjek ipak. Često se sjećam mojih žrtava i mislim na njih, kao da su tu oko mene i kraj mene, kao da živim s njima još uvijek iako mnoge od tih mojih žrtava nisam ni poznavao ni vidio nikada u životu, ali doživljavam ih sada kao da smo stari znanci - rekao je Matić na početku intervjua u zatvorskoj bolnici.