Od 16. do 18. juna u Sarajevu je trebalo biti održano nešto što se nazivalo Evropskom konferencijom rabina. Ne bi bilo ništa sporno da od prvog trenutka nije bilo evidentno da je očigledni cilj bio provokacija i pravljenje klopke za Sarajevo, što se moglo vidjeti i u saopštenju u kojem se najavljuje ovaj događaj, a u kojem je naznačeno da će “glavni zaključak ovoga skupa biti snažna javna podrška židovskom narodu i njihovoj državi, Izraelu, tokom njihovih teških vremena zbog dvogodišnjeg rata u Gazi”.

Upecani som

S obzirom na duboku potresenost većine Bošnjaka i Sarajlija zbog stravičnih zločina koje država Izrael i njena vojska provode nad narodom Gaze, jasno je da su ovakva formulacija i samo zakazivanje događaja predstavljali udicu postavljenu za pecanje antisemitizma među Bošnjacima.

I, naravno, čekalo se koji će Bošnjak biti toliko glup da reaguje.

I evo ga – upecao se.

Adnan Delić. Ministar za rad i socijalnu politiku.

Da, ministar za rad. Čovjek koji treba da se bavi Zakonom o radu i dječijim doplatkom odlučio je da vodi međunarodne odnose, tumači vjerske skupove i određuje ko smije, a ko ne smije ući u sarajevski hotel.

To vam je, da prostite, taj Konakovićev kolut-naprijed kadar – DIF-ovci s ambicijom da vode državu, ali kapacitetom da vode samo salu za fizičko.

Uslijedila je međunarodna drama. Rabini su poručili da su diskriminisani. Sarajevo je u globalnim medijima predstavljeno kao grad koji protjeruje Jevreje. A Delić je – htio to ili ne – odigrao ulogu u pažljivo režiranoj predstavi.

Jer budimo jasni: niko ozbiljan nikad nije ni planirao održati tu konferenciju u Sarajevu. Cijela stvar bila je politička klopka, precizno smišljen PR-paket, sa samo jednim ciljem – da Sarajevo ispadne netolerantno, islamističko, iracionalno. I naravno, čekalo se samo koji će Bošnjak prvi nasjesti.

Za razliku od Mustafe Cerića, koji je dao mnogo mudriji i odmjereniji komentar, Delić je isporučio tačno ono što je bilo potrebno organizatorima: reakciju. Iskru. Impulsivnost bez rezona. Zahtjev za ultimativnom zabranom, sve uz patetično naricanje kako je Sarajevo (iz kojeg on ne potiče) „otvoren grad“ – u istoj rečenici. Signal da Sarajevo “ne voli Jevreje”. I to je bilo dovoljno da se otkaže konferencija, da se pokrene histerija i da Sarajevo bude prikazano kao netolerantno leglo antisemitizma. Misija – uspješno završena. A da stvar bude luđa, kad se pogleda kako je cijela priča plasirana – jasno je da nikakva ozbiljna konferencija nije ni bila planirana.

Događaj je nakon prvih reakcija hitro otkazan, sve uz saopštenje rabina i zaključak da Bosna i Hercegovina treba biti isključena iz procesa pristupanaj EU zbog „proganjanja Jevreja“. Jer šta će u Evropi ti islamskli radikali koji proganjaju Jevreje.

A zašto baš Sarajevo? Zašto ne Dublin, Madrid, Ljubljana ili Oslo – gradovi čije su vlade priznale Palestinu?

Zato što Sarajevo ima emocionalni naboj. Ima muslimansko stanovništvo koje javno podržava Palestince. I, najvažnije, ima političku elitu koja je dovoljno neiskusna da padne na ovakve provokacije.

Jer da se ne lažemo – cijela ta "konferencija" bila je kulisa. Niko nije tražio zvanične dozvole. Niko nije razgovarao s Predsjedništvom, ni MVP-om. Rabini su „spontano“ rezervisali hotel, planirali skup i čekali da neko reaguje. Kad je Delić to učinio – dobili su ono što su htjeli: hotel je otkazao rezervaciju, oni su „protjerani“, a Sarajevo je stigmatizovano.

I nemojte misliti da su bili bez domaćih saveznika. Saberite 2 i 2. Ko danas u BiH ima bliske veze s Izraelom? Ko se diči "milionskim ulaganjima"? Ko gura narative o „bliskoistočnim vezama“ dok s drugom rukom potpaljuje unutrašnje sukobe?

Sjetite se samo onih plakata iz Sarajeva s izraelskom i bh. zastavom, potpisanih od strane Privredne komore Izraela. Šta im je cilj bio? Pa isti kao sada – testirati teren, izazvati reakciju, proizvesti incident.

Kolut-naprijed diplomatija

A vlasti? Šta su one mogle?

Prvo, ne davati platformu ministru socijale da vodi vanjsku politiku. Drugo, shvatiti ozbiljnost trenutka – i ne upadati u medijske zamke. Delićev istup možda nije bio formalna zabrana – ali je bio dovoljna iskrica da zapali šibicu koju su drugi pripremili.

I na kraju – gdje su ozbiljne institucije države? Gdje je koordinacija, strategija, diplomatski refleks?

Nema ih. Zato i jeste sve prepušteno improvizaciji i slučajnim herojima.

Sarajevo je još jednom iskoristio neko drugi – da pokaže svoju „toleranciju“, da bi je poslije iskoristili kao dokaz netolerancije. I dok mi ovdje vodimo rasprave je li Delić bio „častan“, „glup“ ili „neiskusan“, oni su već arhivirali ovu operaciju kao – potpuno uspješnu.

I zato, za ubuduće – kad vam dođe neki "međunarodni događaj" bez protokola, bez diplomatskog okvira, a s mnogo emocije i PR-a – prvo provjerite šta vam se servira, pa tek onda lupajte po Facebooku.

Jer i Sarajevo ima srce.

Ali je vrijeme da dobije i mozak.