Zanimljivo je da se priča o Fikretu Muslimoviću medijski nastavlja tek 1998. godine. On je u međuvremenu postao general, a njegov utjecaj se sve više širio.

Ipak, Senad Avdić, glavni urednik sedmičnika „Slobodna Bosna“, počinje da objavljuje feljton s nadnaslovom „Spašavanje vojnika jarana – Fikreta“.

Naslov jednog nastavka govori sve: „Fikret Muslimović je 1991. godine naredio Seadu Rekiću praćenje Dragana Vikića i razbijanje Specijalne jedinice MUP-a BiH!“

Avdić je godinama kasnije u listu „Start“ objavio tekst u kojem hrabro govori o mnogo intrigantnih dešavanja o Muslimoviću.

Avdićev tekst

Rekić je s nekoliko svojih vojnika, većinom stranaca, “kerova rata”, ušao u Sarajevo (preko aerodromske piste) u rano proljeće 1993. godine i vrlo brzo bio uhapšen. Pritvorila ga je sarajevska policija po nalogu inspektora Državne bezbjednosti kojem je Rekić bio poznat/sumnjiv od prije rata dok je bio na službi u JNA. Kako će mi kasnije ispričati Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice RMUP-a, jedine organizovane oružane sile prije rata i na njegovom početku, Rekić se oko njega i Specijalne jedinice počeo napadno vrzmati u vrijeme dok je još bio oficir JNA.

Rekić prati patriote

Na jednom “druženju” u jedinoj sarajevskoj konobi s morskim plodovima i vinima, “Šentadi”, pričao je Vikić, Rekić ga je satima ispitivao o brojnosti, (nacionalnom) sastavu, opremljenosti njegovih specijalaca. “Od početka sam primijetio da Rekić taj 'neobavezni' kafanski razgovor snima”, kazao mi je nakon rata Vikić. Nedugo nakon tog razgovora JNA, odnosno njen ovlašteni predstavnik Fikret Muslimović, u to vrijeme Rekićev šef u KOS-u, što je Rekić i potvrdio u “Stavu”, tužit će Dragana Vikića i Avdu Hebiba, tada pomoćnika ministra RMUP-a, za neovlašteno zaustavljanje konvoja s (vojnim) naoružanjem na području Istočne Hercegovine, u Bileći u proljeće 1991. godine.

Vikićevi specijalci su, uprkos orkestriranim protestima lokalnih Srba, koji su prijetili da se pretvore u brutalni linč specijalaca iz Sarajeva, presreli kamion pun oružja koji se iz Trebinja kretao prema Ljubinju. Iako su se u kamionu nalazili isključivo civili, funkcioneri lokalnog SDS-a, JNA je, preko organa bezbjednosti, Fikreta Muslimovića, optužila čelnike MUP-a za uzurpaciju njene imovine, oružja i municije.

Rekić je nakon hapšenja priznao inspektorima DB-a Sarajevo da je u MUP BiH prešao po nalogu svojih šefova iz KOS-a i da je sve vrijeme, sve do hapšenja, radio po nalogu KOS-a, a da mu je veza u Armiji BiH bio Fikret Muslimović, u to vrijeme načelnik Vojne bezbjednosti Armije BiH. Rekićev iskaz uskoro je objavljen u tabloidu “AS”, kasnije će se saznati uz posredovanje tadašnjeg komandanta Armije BiH Sefera Halilovića i šefa njegovog kabineta Fahrudina Radončića. Radončića i glavnog urednika AS-a Džemala Džakmića uhapsili su i pritvorili pripadnici vojne bezbjednosti, koja je bila podređena Muslimoviću. Pušteni su iz pritvora poslije nekoliko dana nakon intervencije kabineta Alije Izetbegovića, odnosno njegovog sina Bakira.

Bio infiltriran u MUP

Fikret Muslimović je nakon što je Rekićevo priznanje u kojem ga je ovaj teško teretio za “suradnju sa agresorom” sve negirao i kazao da je on još u martu 1992. godine, kada je saznao da je Rekić infiltriran u RMUP BiH, o tome da je on krtica JNA obavijestio tadašnjeg portparola Stranke demokratske akcije, profesora Enesa Pelidiju. Muslimović ga je, kako je tvrdio, zamolio da tu informaciju brzo prenese vrhu stranke, odnosno Aliji Izetbegoviću, lično.

Enes Pelidija, koji je na iznenađujući način postao portparol SDA i još neobjašnjivije to prestao biti, potvrdio je u dva navrata da je Muslimovićevu poruku prenio Izetbegoviću. Izetbegović govori da se toga ne sjeća, ali ako Pelidija tvrdi da mu je prenio, onda je to vjerovatno istina, a da je on propustio da je proslijedi odgovornima u MUP-u i Armiji.

KOS to kaže, KOS to laže, Srbija je mala

Zanimljivo je ukazati da je prije tri mjeseca, govoreći na obilježavanju godišnjice Bošnjačkog sabora (kojeg je neko samoinicijativno proglasio za Dan Bošnjaka!?), Bakir Izetbegović među najveće bošnjačke intelektualce, uz Aliju Isakovića, Enesa Durakovića, Muhameda Filipovića i Bakira Tanovića svrstao i malo kome poznatog Enesa Pelidiju. Pelidiji ni po kom kriteriju nije mjesto u takvom društvu, čitav njegov naučni opus vezan je za rani period turske vladavine u Bosni i Hercegovini.

Glorificiranje Pelidije u kontekstu “bošnjačke nacije” samo indicira da je Izetbegovićev govor, zapravo, pisao njegov savjetnik Fikret Muslimović, koji je time, pored ostalog, vratio dug Pelidiji kao dugogodišnjem suradniku koji mu je bio ključni (i jedini) alibi - svjedok da nije KOS-ova krtica u redovima, ne samo Armije BiH, nego cjelokupne bošnjačke političke, vjerske, medijske, vanjskopolitičke nomenklature.

Mene, međutim, kopka jedna druga, lično-profesionalna nedoumica (mada oko žalosne, maligne uloge Fikreta Muslimovića u svim aferama društva, nemam nedoumica): zašto toga marta 1992. godine meni, od kojeg je primao mjesečnu apanažu, a ne tamo nekom portparolu SDA Pelidiji, Muslimović nije prenio svoja saznanja o Rekićevoj KOS-ovskoj agenturi u MUP-u BiH.

Upravo tih dana, prije 26 godina, nekoliko (neplaćenih!) izvora, poznanika i prijatelja, skrenulo mi je pažnju na izvjesnog lika, Ragiba Merdžanića, koji je iz Hrvatske došao u Sarajevo i za kratko vrijeme se nametnuo kao važan čimbenik u političko-bezbjednosnom životu, savjetnik visokih bošnjačkih dužnosnika. Kod kolega iz Hrvatske sam se raspitao o Merdžaniću i sve što sam saznao, nije ostavljalo dilemu da je ciljano poslan u BiH da unese dodatnu konfuziju. Bio je visokorangirani funkcioner UDB-e sa sjedištem u Rijeci, od velikog povjerenja Josipa Perkovića, sive eminencije hrvatske UDB-e koji se odmah nakon sloma komunizma priključio Tuđmanovom sigurnosnom aparatu. Nakon što sam objavio tekst o Merdžaniću, on je preko noći nestao iz Sarajeva. Analogija s Rekićem je neizbježna...

Rastanak se primakao

Priča o Fikretu Muslimoviću, “kantaru bosanskog ponosa”, kako su ga na početku rata nazivali bošnjački novinari i intelektualci, bivšem surovom, nemilosrdnom, pa zato i cijenjenom i perspektivnom bezbjednjaku i obavještajcu nekadašnje Jugoslovenske narodne armije, decenijama, pa i danas, jednom od najmoćnijih osoba bošnjačke politike i javnog prostora, primiče se svome kraju.

Ostao sam dužan još veliki broj zanimljivih, istinitih, lično doživljenih, proživljenih i preživljenih priča u kojima se on pojavljuje kao glavni akter, iz sjene, ili, rjeđe, na sceni. Ako su moguće neke komparacije, usporedbe sa sličnim personama, možda bi se “duboka moć” Fikreta Muslimovića u bošnjačkoj politici mogla uporediti s utjecajem Vladimira Šeksa na procese u Hrvatskoj, od osamostaljenja pa sve do današnjih dana. Šeks je Tuđmanu, nekada, a Plenkoviću danas, bio podjednako nezaobilazan, važan suradnik, kao što je Muslimović bio Aliji Izetbgoviću, nekada, i sinu mu Bakiru posljednjih desetak godina.

Fićo postao patriotska mjera

U ljeto 1993. godine u Narodnom pozorištu u Zenici održana je promocija knjige mog predratnog profesora Safeta Halilovića “Restitucija bosanske državnosti”. Profesor Hilmo Neimarlija, glavni promotor, držao je, čini mi se, sat vremena pažnju publike predavanjem koje se nije odnosilo isključivo na tematiku Halilovićeve knjige. Značajan dio svog predavanja Neimarlija je, teško mi je bilo odgonetnuti iz kojih razloga, odvojio za ukazivanje na opasnost birokratizacije Armije BiH, ali i militarizaciji cjelokupnog društva od pripadnika nekadašnje JNA koji su preuzeli Armiju BiH, ne odričući se ničeg osim prethodne ideološke i državne paradigme.

Dvadeset i pet godina kasnije Fikret Muslimović, kao reprezentativan uzorak JNA-ovske tranzicije u nacionalne vojske i društvene sustave, piše knjigu “Mislilac i državnik Alija Izetbegović”, promovira je po džamijama, islamskim centrima u prisustvu najviših vjerskih dužnosnika Islamske zajednice. Danas, dakle, nema potrebe da nam profesori politologije pišu knjige o državnosti, niti vjerski autoriteti, ulema, tumače islamske vrijednosti i obaveze: za sve je to dovoljan samo jedan, svemogući, svevremeni, sveznajući, sveprisutni - Fikret Muslimović!

Rekić nije fizički izgledao lošije od istražitelja

Sead Rekić je u intervjuu “Stavu” ponovio iste tvrdnje koje je iznio na suđenju pred Vojnim sudom kada je oslobođen u proljeće 1994. godine. (Sudija mu je bio Ismet Mehić, predratni vojni tužilac i dobar poznanik iz tadašnje kasarne JNA “Viktor Bubanj”, gdje je bilo smješteno vojno pravosuđe, ali i vojna policija kojoj je komandovao Rekić.) Rekić je tvrdio da je iskaz u SDB-u dao pod užasnom torturom, fizičkom i psihičkom, da je mučen, izgladnjivan, te da je njegovo priznanje iznuđeno, pa zbog tih okolnosti ne može biti valjan sudski dokaz.

Gledao sam videosnimak s ispitivanja Rekića u DB-u, ne znam šta mu je prethodilo, ali jasno se vidjelo da Rekić fizički nije izgledao ništa ni bolje ni lošije od svojih “mučitelja”, inspektora državne bezbjednosti. I, još jednu, valjda najvažniju stvar je (očito u pisanom intervjuu) u “Stavu” preskočio Rekić: zašto ga je, godinu prije hapšenja bivši šef Fikret Muslimović, prema vlastitoj tvrdnji, potvrđenoj i od Enesa Pelidije, prijavio da je KOS-ova krtica u MUP-u BiH u funkciji predstojeće srpske agresije na BiH?!