Emrah Tepić, koji je magistrirao na Fakultetu političkih nauka, do akademskog uspjeha i zacrtanog cilja nije došao tako lako. Naime, on je rođen slijep, ali, uprkos svim izazovima koji su ga zadesili, primjer je da u životu ne treba odustajati i da uvijek treba držati glavu visoko.

Problem zaposlenja

Naglasio je da sam početak studiranja nije bio lagan te da se sam snalazio, ali kasnije su mu u pomoć priskočili osoblje fakulteta i kolege.

- Ispočetka sam u fotokopirnici prilagođavao gradivo koje sam trebao spremiti, a onda su to počeli da rade članovi Ureda za podršku studentima te se na koncu uključila biblioteka Fakulteta političkih nauka, tako da sam izuzetno zahvalan na njihovoj podršci. Što se tiče profesora i kolega, nastojali su na sve načine da mi olakšaju proces studiranja i da se osjećam ravnopravno sa svima njima, bez imalo razlike - istaknuo je Tepić.

Međutim, kada je u pitanju zaposlenje, to je ipak druga priča. Naveo je da je aplicirao na dva mjesta za obavljanje pripravničkog staža, ali odgovor nikad nije dobio.

- Iskreno, proces zaposlenja osobe s invaliditetom je malo teži, jer se obavlja putem projekata. Dakle, osoba s invaliditetom bude zaposlena najviše na godinu, nakon čega se vraća na biro, što zaista predstavlja veliki problem koji se treba riješiti. Osim toga, za nas nema puno mjesta na tržištu rada, odnosno onih koja bi odgovarala našim mogućnostima i gdje bismo mogli pokazati svoje vještine i znanje - kazao je Tepić.

Ograničena samostalnost

Po pitanju samostalnosti, posebno prilikom izlaska vani, naveo je da je ne samo izazovno nego i jako opasno, te se stoga ne usuđuje kretati sam.

- Od trenutka kada izađem suočavam se s raznim preprekama. Nailazim na parkirane automobile ili nesavjesne vozače koji na ulici ne gledaju koga bi mogli povrijediti. U prijevoznim sredstvima se, također, često dešava da su mjesta obilježena za osobe s invaliditetom zauzeta pa se moramo snalaziti. Problem predstavljaju i arhitektonske barijere te se jednostavno ne usuđujem sam kretati. Potrebna mi je asistencija, što čini da se osjećam veoma neugodno - objasnio je Tepić.

Dvije krajnosti

- Uglavnom od ljudi doživljavam divljenje, ali volim reći da smo svi mi ljudi, sa svim vrlinama i manama, mada uz invaliditet često pripisuju epitet herojstva.

Postoji i druga krajnost, gdje smo predmet žaljenja, ovisni o brizi drugih ljudi. Svi se s problemima i poteškoćama suočavamo različito i svi trebaju to prihvatiti, kako bi se i osobe s invaliditetom osjećale kao ravnopravni članovi društva - napomenuo je Tepić.