Sa politikom Milorada Dodika duboko se ne slažem. Prije manje od godinu dana javno sam ga pozvao da podnese ostavku, jer smatram da svađa Republiku Srpsku i Srbe sa Zapadom i tako pravi štetu nacionalnim interesima.

Prije nekoliko godina, gostujući kod Senada Hadžifeizovića, govorio sam o nestalnosti i štetnosti njegovih stavova, a i dalje stojim iza svake riječi. On je o meni, dok sam se 2017. i 2018. godine, bavio politikom, javno baš ružno govorio.

"Zlo dobro ne sluša"

Vjerujem i da je pred predsjedničke izbore 2017. godine uticao da se mnogo ljudi upiše na birački spisak u Srbiji iako u njoj ne žive i da se i tako lažira izborni rezultat Aleksandra Vučića. Ja to nikada ne bih radio ni za sebe, ni za drugog. Drugim riječima, jako se i po mnogo čemu razlikujemo.

Iako različiti, Dodik, ja i svi mi živimo u istom svijetu. Bezbjednost tog svijeta, a otkad postoji oružje globalnog uništenja i njegov opstanak, održavaju se na kakvom-takvom međunarodnom poretku. Taj poredak svakodnevno podrivaju dvostruki aršini, licemerje, nezasita žeđ za moći kod onih koji su već nezamislivo moćni i bogati a žele još i doveli su svijet na ivicu ponora. A onda, kao da zlo nije dovoljno, međunarodni poredak krnji se i greškama počinjenim u dobroj namjeri. Zla je uvijek bilo i bit će. Zlo dobro ne sluša. Ali greške se možda mogu spriječiti, zato ovo pišem.

Podsjetit ću, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, godinama je, a posebno u posljednjem periodu, oponirao zakonima i institucijama BiH i visokom predstavniku međunarodne zajednice za BiH Kristijanu Šmitu (Christian Schmidt), čak mu prijetio zabranom ulaska u RS. Šmit je onda svojom odlukom u Krivični zakon BiH unei odredbu da je nepoštovanje njegovih odluka krivično djelo za koje počinilac ide u zatvor – lišava se prava na slobodu, ali i prava da obavlja javnu funkciju.

Odluka tj. novi član Zakona kao da je bio ukoričen Dodikovom slikom. I poslije toga Dodik je nastavio po svom, a Tužilaštvo BiH je pokrenulo krivični postupak tereteći ga za novouspostavljeno krivično djelo. I, valjda, direktora “Službenog glasnika” Republike Srpske što je u tom glasilu objavio neku njegovu odluku koja negira Šmitove odluke.

Opasna i velika greška

Smatram da je velika greška, opasna po BiH ali i štetna za regionalnu i globalnu političku zajednicu, pokušaj da se politika koju vodi Dodik uguši zatvorom i zabranom obavljanja političkih funkcija, pogotovo onako kako je to za ovu konkretnu priliku i lik propisala Kancelarija visokog predstavnika.

To je velika i opasna greška po BiH jer su najveći izgledi da cilj – zaštita njenog integriteta i suvereniteta – neće biti postignut, već obrnuto ojačat će se i podstaći procesi koji se upravo žele spriječiti. Uvjeren sam da će krivičnim progonom i protjerivanjem Dodika iz institucija biti brzo potrošena svaka korist koja se, i to samo možda, privremeno postigne za državno jedinstvo i suverenost BiH. A na šine će biti stavljeni da ubrzavaju i rastu vaninstitucionalni procesi sa ogromnim dezintegrativnim, pa i konfliktnim potencijalom.

Jer, separatizam Srba ili bar dijela Srba u BiH ne može se izjednačavati sa Miletom Dodikom. On ima svoje uzroke u realnim i nerješenim unutrašnjim etničkim i društveno-političkim, regionalnim i geokonfliktima koje Dodik iskorištava, pa možda i podstiče za svoje (a smatram i ne samo svoje) političke ciljeve, ali oni svejedno postoje i bez njega. Njegovim uklanjanjem iz institucija i političkog života BiH oni neće nestati sve i da takva intervencija uspije, a sumnjam da na duže staze hoće. U stvari, sva je prilika da će problemi koje bi Šmit da riješi time dobiti novo gorivo i da će istjerivanjem Dodika iz institucija njihov duh biti pušten iz boce koju ionako ne doživljava kao svoj dom.

To je, naravno, moja politička procjena u kojoj možda, i nadam se, griješim, ali ne bih rekao da je tako i do sada nisam.

S druge strane, u pogledu pravila na kojima se još, kako-tako, održava današnji međunarodni poredak, moje zamjerke se ne zasnivaju na političkim procejnama, već na onome što akademski i iskustveno znam o demokratiji, državi i pravu.

Politička historija

Apsolutne monarhije, u kojima neko ima neograničenu pravnu i faktičku moć (a pritom po pravilu nije ni demokratski od naroda izabran), s razlogom su prije više vijekova otišle u političku historiju. Doduše, moguće je i danas zamisliti u tolikoj mjeri vanrednu situaciju, poput stravičnog rata u kome su strane na putu međusobnog (samo)uništenja i gdje najviši svjetski autoritet nema drugog rješenja već da privremeno postavi “diktatora mira” da uz pomoć međunarodnih oružanih snaga garantuje sprovođenje mirovnog sporazuma i tako stvori uslove za opstanak života i povratak u demokratsko stanje. U stvari, ne treba da zamislimo, desilo se u BiH.

Ali, desilo se prije skoro 30 godina! Prije tri decenije! Takvo stanje, u tolikom trajanju, nedopustiva je demokratska anomalija koja diskredituje ili ispravnost rješenja koje je trebalo da omogući (jedinstvena, suverena BiH), ili sposobnost onih koji su sebi uzeli za pravo (i odgovornost) da rješenja donose, nameću i sprovode. I ma koliko isprva bila šansa za suverenu BiH, trideset godina kasnije ta anomalija je najveća negacija njene suverenosti – kako može biti suverena država u kojoj stranac, postavljen od stranaca, donosi zakone i smjenjuje domaće funkcionere, i vrhovni je tumač najvišeg propisa koji pritom nije donio narod te “suverene države?

Kako god, slučaj Dodik lako može da bude igla koja će da rasprsne taj predugački paradoks, i to kroz nekontrolisani eksplozivni proces umjesto kroz osmišljeno, dogovoreno i pripremljeno bolje rješenje (a na njemu se, koliko znam, radi).

Pošto smo prešli sa političkog terena (cilj jedan – efekat drugi) na demokratski (demokratski deficit), pa na državotvorni (suverenost visokog predstavnika, a ne naroda i institucija BiH), zakoračimo sada i na pravni teren. I tu se otvaraju nove dimenzije problema: Dodika gone po izmjenama Krivičnog zakona BiH koje je svojom odlukom donio visoki predstavnik.

Kada politika radi stabilnosti pogazi pravo...

Jako je, jako široko tumačenje prema kome je visoki predstavnik za BiH ovlašten da (umjesto kao svugdje na svijetu, od naroda izabrano zakonodavno tijelo parlament) donosi nove i mijenja postojeće zakone, pa čak i protiv volje tog tijela. Ovaj tekst nije pisan za pravni žurnal, pa ne ulazi u detalje. Ali konstatujmo samo da visoki predstavnici donose zakone u BiH pozivajući se na odredbe Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i na Zaključke konferencije Vijeća za implementaciju mira održane 1997. godine u Bonu, a da niti u Aneksu niti u Zaključcima nigdje izričito ne stoji da visoki predstavnik može da donosi zakone. A i kako bi stajalo, s obzirom na sve ono što je gore istaknuto o demokratiji i suverenosti, što ljudi koji su Aneks i Zaključke pisali zasigurno znaju. Kada politika radi stabilnosti pogazi pravo, sat počinje da kuca. A ovaj kuca odavno.

Po zakonu visokog predstavnika, mom političkom neistomišljeniku Dodiku prijete lišavanje prava na slobodu i oduzimanje pasivnog biračkog prava (prava da bude biran na neku funkciju). I početnici u pravu znaju: da bi vlast nekog mogla lišiti nekog prava, odnosno ograničiti ga, to mora da bude učinjeno u skladu za zakonom. A da bi zakon bio “zakon”, nije dovoljno da se tako zove, već, a posebno u krivičnom pravu, mora da bude dovoljno konkretan da bi bio predvidiv.

Dakle, da bi neko bio kažnjen jer je uradio nešto što se ne smije, mora se tačno znati šta se to ne smije! Odredba koju je u Krivični zakon oktroisao visoki predstavnik Šmit kaže da će se kazniti svako ko “ne primijeni, ne sprovede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje odluku visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu…. Šta se sve može podvesti pod “na drugi način ne poštuje”? Da li i ovaj tekst može da se shvati kao “na drugi način nepoštovanje”? Ako neko napravi vic o Muji i Hasi kako diskutuju o odluci visokog predstavnika, hoće li u zatvor ako se nekom tako ćefne? A onaj ko se smijao vicu? Ovo zvuči kao banalizacija, ali u stvari nije, upravo o tome se radi. Načela i pravila krivičnog prava grade se milenijumima. Da li je Dodik toliko specifičan slučaj da ih vrijedi žrtvovati? I šta će sve i ko, sem Dodika, proći kroz tu zbog njega napravljenu pukotinu u pravnoj državi, a pravna država je jedna od najvećih evropskih tekovina? Nije li Šmitova odredba ogroman korak ka njenoj suprotnosti-policijskoj državi? Za pravne laike, policijska država nije ona u kojoj je na vlasti policija, već u kojoj, između ostalog, razni administratori i dijelovi državne administracije mogu po potrebi i nahodenju da kažnjavaju ljude i zabranjuju razne društvene aktivnosti.

"Važi li to za sve ili samo za najjače?"

Konačno, Dodik spori da je Šmit uopšte visoki predstavnik. Kaže da Vijeće sigurnosti UN-a nije potvrdio njegov izbor svojom rezolucijom. Iz Šmitove kancelarije kažu: i ne treba da potvrdi. Opet bez upuštanja u duboke pravne analize, nije li makar sumnjivo da je sve visoke predstavnike prije Šmita baš tako, rezolucijom, potvrdilo Vijeće sigurnosti. I da je to traženo i za samog Šmita, ali su Rusija i Kina uložile veto i mandat Šmita nije potvrden. Ako nije ni trebalo, pa zašto su time svih ovih decenija uopšte zamajavali Vijeće sigurnosti UN-a, trošili vrijeme najautoritativnijeg tijela međunarodne zajednice na svijetu? I to ne jednom, već osam puta Šmita i njegovih sedam prethodnika. Jedina razlika je da su njihovi mandati potvrđeni rezolucijama, njegov nije. Činjenica je da Član 1 Aneksa 10 Sporazuma nije precizan – kaže da će visoki predstavnici biti “postavljani u skladu sa relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnostiti”, a ne “postavljani rezolucijama Vijeća sigurnosti”.

Ali od 1995. godine do sada je to tumačeno tako da su postavljani rezolucijama, i tako su tokom ovih 28 godina i postavljani, a običaji su formalan izvor medunarodnog prava. Može li se nepravom boriti za pravo, da li cilj opravdava sredstvo, i ako opravdava, važi li to za sve ili samo za najjače?

I šta ako se ispostavi, kako to obično prije ili kasnije biva, da i od jačeg ima jači? Međunarodna zajednica, pogotovo poslije skoro 30 godina, mora bolje i zbog BiH i zbog sebe. Dodik je tu najmanje bitan, a prave od njega obrnuto.

Greške mi na Balkanu skupo plaćamo, bilo da ih pravimo sami ili da ih prave drugi na nama.