Talentirani bh. umjetnik Hasan Zahirović odlučio je proteklo ljeto provesti u Hercegovini na imanju koje je kupio kako bi uživao u miru i ljepotama Crnića kod Stoca.
Ovaj stručnjak za djela braće Čapek u Češkoj za naš list otkriva kako je izgledala njegova prva ljetna sezona života u Hercegovini na vlastitom imanju.
Obilazak mezara
- Stalno sam razmišljao o povratku u svoju zemlju, najveća prepreka su mi bila neka stara nerazriješena lična pitanja i suočavanje s ratnom traumom. Hercegovinu sam uvijek volio. Ne da se tamo nisu dešavale grozote devedesetih godina, ali lakše se mi s njima živi, nego s onim ličnim u Bosni. Dok svaki put obiđem rodbinu i mezarove, izmorim se pošteno. Ovo jedno hercegovačko ljeto sam imao više rodbinskih i prijateljskih kafa u Hercegovini nego za sve ove posljednje godine. Daje mi toliko energije i učim se ponovo da hodam. Ponosan sam na sebe što nisam čekao penziju da se vratim jer sam ranije razmišljao da treba da ulažem u daleka putovanja i da se imam gdje vratiti u našu zemlju.
Na imanju su Vas posjetili brojni prijatelji i familija. Kakvi su njihovi dojmovi?
- Svi koji me bolje poznaju, znaju da sam nepopravljiv romantičar. Stalno tražim načina da se naučim jednostavno živjeti. Život je lijep i svaki dan se može toliko toga predivnog otkriti. Neki moji iz Posavine su začuđeno rekli „zašto tamo“ a ja sam šaljivo dogovarao da budem daleko od njih i takvih pitanja. Hercegovina nudi puno više nego nam se čini. Nikada neću shvatiti nedostajanje znatiželje kod naših dragih bh. naroda. Možda su me Česi okrijepili jer su nacionalno osviješteni da hodaju i da se raduju svom najmanjem brdašcetu. Njima je Stolac recimo Venecija, nama još uvijek mjesto s dobrom ribom i ćevapima na putu do Neuma.
Koliko ste se umorili od gužve i velikih gradova?
- Puno. Cijeli život sam težio da živim u velikim gradovima ili da ih barem upoznam, što kroz posao, što preko putovanja. Iako neizmjerno volim svoje poslove koje radim, veliki gradovi su me izmorili jer su me prihvatili i previše, a to nije dobro, za nekoga ko nikada neće prestati da ugasi svoj znatiželjni istraživački duh, da permanentno uči i crpi iz naše lijepe Stare Evrope, kako reče jedan lik iz Kafkove Amerike.
Nisam profesionalno izgorio, niti sam se zasitio ljudi i djela njihovim ruku, jednostavno trebam da pišem knjige koje još ne pišem. Čas je uvijek tu i biće ga, nas neće. Mi vrlo brzo stasamo, ali još brže postajemo sjena. Duša je željna slušanja tišine i ćutanja, godinama smo naučeni da fukcionišemo drugačije.
Jeste li u Hercegovini pronašli mir?
- Nisam još, ali sam sretan. Mir se mora pronaći u sebi, ne na drugom kraju planete. Da li zbog morskog zraka koji preko brda osjećam, da li zbog mnogih stopa naših predaka koje vidim na svakom kamenu, da li tom južnjačkom vegetacijom koja posvuda miriše i plodi, da li širinom neba i ljudskom opuštenosti, ne znam, ali vidim da u Hercegovini letim. Česi recimo kažu za Stolac da je naša hercegovačka Venecija.
Komšije iz Češke
Kakvi su planovi za iduće ljeto?
- Pomoći češkim komšijama oko renoviranja njihove kuće koju su kupili u mom komšiluku. Vrlo brzo sam uspio da nagovorim nekoga da kupi jednu prelijepu napuštenu staru hercegovačku kamenu kuću. Planiram da pomognem i ostalim komšijama koji žele da prodaju svoja nekorištena imanja a takvih je puno. Ne radim to profesionalno, prijatelji valjda vide koliko sam ja u tom hercegovačkom selu sretan i isto traže izlaza iz svakodnevnog turobnog života. Svima naravno pokazujem koliko mogu i posebne atrakcije bogate nam Hercegovine.
