Tridesetšestogodišnji imam Čaršijske džamije u Srebrenici Ahmet ef. Hrustanović, otac petero djece, rado se sjeća odlaska na ramazansku praksu, kao softa, dok je bio učenik medrese i student Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Lijepe uspomene

Kako je rekao, odlazak na ramazansku praksu bila je uvijek rado iščekivana aktivnost.

- Bila je to prilika da živimo i uživamo u blagodatima ramazana i džemata. Konačno nismo morali brinuti o tome šta ćemo imati za jelo ili, ako smo duhanili, nismo brinuli za cigarete, bilo je svega u izobilju. Nešto bismo zaradili, ali, kad krenemo kući za Bajram, pola toga u putu se potroši, a pola dok se dođe do medrese. Ostanu samo lijepe uspomene, koje su puno važnije od novčanih hedija koje nam narod daje - kazao nam je ef. Hrustanović.

Dobri ljudi

Sjeća se 2009. godine, kada je bio na ramazanskoj praksi u Ustikolini, pored rijeke Drine, gdje je upoznao mnogo dobrih ljudi, omladine, gdje su se družile softe i džematlije.

- U tom džematu jedno ime mi se urezalo u sjećanje. Čovjek se zvao Nezir Čelik. Jedne večeri, nakon teravije, ubacio mi je nešto u džep, izrekao nekoliko lijepih riječi i dova i otišao ne osvrćući se. Bio je krhke građe, brzo je hodao i lijepo mujezinio - naveo je ef. Hrustanović.

Ovo je moje odredište

Ahmed ef. Hrustanović, nakon završene medrese i Fakulteta islamskih nauka, upisao je master studije na istom fakultetu te se vratio u Srebrenicu, gdje radi kao imam Čaršijske džamije. Osnovao je porodicu i ima petero djece.

- Srebrenica je moje odredište. Ne mogu napustiti ovaj grad, ne mogu izdati borbu svog babe i svih srebreničkih šehida koji su se do posljednjeg daha borili za Srebrenicu. Onaj ko ne razumije šta je zločin genocida, neka dođe 11. jula na dženazu u Potočare i dan kasnije da vidi kako se u mezarove dokopavaju dijelovi tijela jednom već ukopanih ljudi - kazao je ef. Hrustanović.