Katolici sutra proslavljaju Božić, najradosniji kršćanski praznik. O ambijentu u kojem bh. katolici dočekuju dan rođenja Isusa Krista, ali i ukupnoj situaciji u našoj zemlji, za „Avaz“ je govorio fra Ivo Marković, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu.

Neumorni kritičar nacionalističke politike u BiH govorio je i o ulozi Komšića, Izetbegovića, Dodika i Čovića u situaciji u kojoj se nalazimo, ali i razlozima za optimizam i vjeru u bolju budućnost ove zemlje.  

Grlim zemlju

Gdje dočekujete Božić? U kakvom ambijentu i raspoloženju katolici u BiH dočekuju ovaj veliki blagdan? 

- Stjecajem okolnosti, trenutno se nalazim u Franjevačkom samostanu u Gučoj Gori, koji je nedavno proglašen nacionalnim spomenikom, a selo jednim od najljepših u BiH, mjestu s čarobnim okolišem, čistim zrakom, predivno pozitivnim ljudima. Putujem svake sedmice u Sarajevo s nelagodom zbog zagađena zraka, ali opet uvijek s osjećajem poslanja za razne obaveze za koje se osjećam odgovoran. Također me ta misija odvela nedavno u Banju Luku, pa Mostar i druge gradove. Tako grlim svu našu Bosnu i Hercegovinu.

Katolici u BiH za Božić izlaze iz svojih svakodnevnih opterećenja, iz društvene nesigurnosti i ulaze u mir proslave, kada vrijeme stane, kada samo osjećaju radost uzajamnog pomirenja i prihvaćanja i zagrljaj vječnosti od doživljaja Božje ljubavi. Mnogi koji su otišli raditi izvan BiH ili su se iselili vraćaju se kako bi se ogrijali na ognjištu zavičaja, kako bi se susreli sa svojima najbližima, kako bi oživjeli u tuđini zapretana područja svoje duše.

 Može li radost svih naših praznika biti potpuna ako ih ne proslavljamo zajedno? Ima li tog zajedništva, ima li ga dovoljno?

- Ne može radost biti potpuna ako nije utkana u sve pore života, u cjelinu. Živimo u takvom vremenu da nijedna religija nije zrela ako nije uronjena u međureligijsko razumijevanje, u dijalog i ekumenske odnose; niti kultura ako nije prožeta odnosom s kulturama koje je okružuju; niti narod ako nije u suživotu s narodima s kojima živi. Pa niti čovjek ne može biti radostan ako se zatvori u sebe, sreća nije u jedinki, nego u odnosu, sreća je između nas i ljudi koje susrećemo. Zato je odlučujuće važno da sudjelujemo u radosti proslave svojih komšija i susjeda. Religija koja nije inkulturirana u druge religije suši se kao zemlja bez kiše. Svi mi rastemo samo ako se ogledamo u drugima i napajamo u odnosima s drugima.

Tugovali zajedno

Kroz različita iskušenja pokazujemo solidarnost, vidjeli smo da tugovati zajedno znamo, ali radujemo li se skupa izvan dnevnopolitičkih povoda za prepirku i inat?

- U vezi s tom radošću i u vezi s upravo završenim prvenstvom svijeta u nogometu želim naglasiti važnost povezanosti sporta, umjetnosti i religije. To su zaboravljeni i, čini mi se, nedostatno artikulirani pokretači ljudi našega svijeta. Bit sporta, umjetnosti i religije je izlazak iz svakodnevnog života na igralište, u bogomolju, u kazalište – pozorište, na koncert, izložbu, u kino. Za vrijeme utakmica veliki dio našega svijeta pretvarao se u stadion, ljudi su zaboravljali sva svoja životna opterećenja, traume i blokade i predavali se nepredvidljivosti igre. U ljudima su se budile zapretale energije i radosti, blokirane razine osoba, kreativni impulsi i stvarali čaroliju duha koja je sve prožimala kako na stadionu tako i diljem svijeta pred ekranima. Kolosalna je ta pozitivna energija koju stvara sport i povezuje ljude diljem svijeta u jednu obitelj, u jedno bratstvo i sestrinstvo. Slično se događa u zajednici okupljenoj radi Boga u bogomolji, u auditoriju na koncertu, u kazalištu, kinu, u duši posjetitelja pred slikom. Boli me kada neko u toj čaroliji strastvene radosti vidi samo izljev mržnje, točno je da se u toj čaroliji i mržnja izlijeva i rastače, no tužno je kada neko u čaroliji sporta vidi samo neke „hrvato-, srbo- i ine-mrsce“ i time ispunjava medije. Pogotovo je to tužno kada tome podlegnu duhovne i intelektualne osobe.

Za vrijeme utakmice Hrvatske i Brazila bio sam u Banjoj Luci. Književnica iz Viteza Đurđica Čilić pripovijeda kako je za vrijeme te utakmice bila u hotelu “Bosna” i iznenadila se tolikim navijanjem za Hrvatsku kao da je u Zagrebu. Ja sam bio među mladima i, kada je Petković dao gol za Hrvatsku, mnogi su skočili od radosti. Pitam jednog mladića pokraj mene je li on Srbin, odgovara da jest. Pa zašto navijaš za Hrvatsku, pitam ga. On se očito iznenadi na to pitanje i pogleda me s dozom prezira te promrsi: “Zašto mi, Srbi, uvijek moramo biti budale.” Pohvalio sam ga i ohrabrio.

Nedavno je neki SDA-ovski politički ublehaš protestirao što se muslimanskoj djeci daju novogodišnji pokloni. Ne vjerujem da takvo nešto može tražiti ijedan normalan, pobožan i dorastao vjernik musliman jer time okrutno ponižava islam u bošnjačkoj kulturi kao da se islam ne može inkulturirati u univerzalnu proslavu Nove godine kao dana svjetlosti, dana kozmičkog obrata, dana kada svi ljudi svijeta iziđu iz svoje zatvorenosti i otvore se radosti svjetske povezanosti. U BiH vjernici kršćani vjeruju da islam kao vjera donosi rezultate vjere, tj. da je prava religija u kojoj vjernici mogu živjeti svoju vjeru. Pa, ako u proslavi Nove godine ima tragova kršćanstva, ne bi to trebalo biti smetnja da u njoj i muslimanska djeca nađu svoju radost u svojoj vjeri.

Bore se preživjeti

 U svojim javnim istupima žestoko ste kritizirali bh. političare.

- Osjećam se odgovoran za društvo i državu u kojoj živim i normalno da djelujem gdje god mogu kako bih doprinio boljitku zajednice. Držim da je, također, odgovorno beskompromisno raskrinkati zavodnike i društvene štetočine. BiH je religijski, kulturno i etnički kompleksno društvo, pa je veliki izazov napraviti od njega funkcionalnu državu, a funkcionalna može biti samo na demokratskim temeljima, na ravnopravnosti i povjerenju. Nacionalističke politike žele dominirati nad drugima, ne žele ravnopravnost i što je osobita njihova značajka jest korupcija. BiH je jedna od najkoruptivnijih država u Europi, a odmah za njom slijede zemlje s nacionalnim strankama poput Srbije, Rusije, Mađarske, Hrvatske. U BiH ljudi žive na bazičnoj razini prilično mirno, surađuju, trguju, bore se preživjeti, solidarni su. Društveni poremećaji dolaze konkretno od Komšića, Izetbegovića, Dodika, Čovića i njihovih stranaka.

 Koji su njihovi grijesi prema Bosni i Hercegovini, ovoj svetoj zemlji, kakvom je prozvaše franjevci?

- Željko Komšić se bošnjačkim glasovima nameće Hrvatima. Oni biraju na izborima, a drugi im izaberu. To je degradacija demokracije. I onda Željko priča o građanskom načelu u društvu bez ikakva balansa između građanskog i nacionalnog. To je karikatura politike. Dodik manipulira bosanske Srbe, primitivnim lovačkim instinktima i nedoličnim političkim manirima i ponašanjem razbija BiH državu stvarajući osjećaj ugroženosti i nesigurnosti kod svih. Čović upotrebljava Komšića za gašenje opozicije u hrvatskom korpusu i Hrvati u BiH praktički uopće nemaju političku alternativu. To je jadna demokracija i s te strane Hrvati u BiH su politički izgubljeni. A, opet, Izetbegovićeva dinastija s političkim islamom imitira Erdoana (Erdogan), uvodi šerijatsku teokraciju, despotsku autokraciju, kulturnu autohtonost bosanskih muslimana gasi turkizacijom i arabizacijom kulture te, što je najgore, time stvara dubinsko nepovjerenje u državu BiH kod Srba i Hrvata, opterećenim dubinskim obrambenim mehanizmima od turske okupacije. Izetbegovićeva SDA drži tursku okupaciju BiH oslobođenjem Bosne, što je trn u oku Hrvatima i Srbima i praktički bh. društvo čini nemogućim.

Vidite li nakon posljednjih izbora barem malo razloga za optimizam?

- Poraz Bakira Izetbegovića držim epohalnim prevratom u bh. društvu. Svojom politikom pokretao je hrvatski i srpski nacionalizam i stvarao strah od BiH kao države s nekom islamističkom prevlašću. Njegov poraz je pokazatelj da Bošnjaci ipak najbolje stoje u BiH jer imaju političku alternativu. Pokazalo se da su najbolji kadrovi napuštali SDA i pokretali alternativu poput Konakovića, Zvizdića, Šepića, Kukića, Kasumovića, Efendića i drugih, a tu su SDP i SBB, uglavnom s prevlašću Bošnjaka. Sastavljanje vlasti “osmorke” s HDZ-om držim prevratnim jer će se HDZ, vjerojatno, udaljiti od tvrdog nacionalizma i okrenuti se BiH kao državi vlastitog naroda.

I Evropa nas nastoji ohrabriti dodjelom kandidatskog statusa. Vjerujete li da sa starim/novim političarima možemo krenuti prema EU? Ili možda svi mi s njima više nemamo ni izbora, osim da ispunjavamo obaveze na tom putu?

- Kandidatski status BiH u EU je drugi nadonosni epohalni zaokret u BiH jer je to jedini put na kojem se BiH može konsolidirati. Suviše je BiH razorena ratom i nema dostatno unutarnjih kohezijskih snaga da bi se sama mogla konsolidirati. BiH nije toliko potreban EU novac koliko organizacija društva. Nacionalne korumpirane stranke nikada ne bi BiH uvele u EU jer se njihovi lideri boje efekta Ive Sanadera. Vjerujem da SDP, s ovim manjim strankama, može biti pokretač bržeg ulaska u NATO i EU. Sada bi najvažnija politika “osmorke” i HDZ-a bila konsolidacija bh. društva, ispunjenje obveza koje je postavila EU s presudama i 14 prioriteta. BiH ništa ne gubi ispunjavanjem takvih obveza, naprotiv.

Vjerujem da to nije iluzija

 Hor „Pontanima“ koji ste osnovali slika je Bosne kakvu želimo. Nekad se čini da nam vrlo malo nedostaje, a nekad da smo vrlo daleko od države koja će biti dovoljno komotna za sve. Kako vidite budućnost ove zemlje? 

- Ideja „Pontanime“ bila je da simfonijom religija i kultura anticipiramo društvenu budućnost BiH kakva će nastupiti za 30-50 godina. Vjerujem da to nije iluzija i da BiH, unatoč svim ovim poteškoćama, živi u miru i liječi se od trauma prošlosti te zacrtava zdravu budućnost.

U projektu „Živa biblioteka“ puno putujem po BiH i razgovaram s mladim ljudima. Osobito su mi zanimljivi maturanti. U nas prevladava slika o problematičnosti mladih, kao da su opterećeni postojećim podjelama, mržnjom, nasiljem, da ne vole BiH i slično. Ima toga, no većina mladih u BiH zahvaćena je nekom vrstom globalnog identiteta u kojemu se osjećaju građanima svijeta s najvišim vrednotama mira, prihvaćanja različitosti i uključivosti. Oni žele ići u Evropu ne radi bijega iz BiH koliko zato što što se osjećaju građanima svijeta. Oni odrastaju uz internet, imaju uglavnom upotrebljiv engleski, komuniciraju s mladima diljem svijeta, slušaju istu muziku, imaju slične modne modele. Sve mi to djeluje na trendu enciklike pape Franje – Fratelli tutti (Svi smo braća), koja na neki način zacrtava novi globalni identitet zasnovan na bliskosti svih ljudi.