- Prestanite manipulirati time - kazao je u ponedjeljak, 28. novembra, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, odgovarajući na pitanje novinara o njegovim relativiziranjima genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Milanović je to kazao u svečanoj prigodi, na zajedničkoj konferenciji za novinare sa slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom, koji je bio u oproštajnom posjetu Hrvatskoj, i posljednjem inostranom putovanju u svom predsjedničkom mandatu. Ništa od toga Milanovića nije spriječilo da nastavi produbljavati kontroverzu koju je sam stvorio.

- Neću dopustiti da se čitavim narodima, u ovom slučaju srpskom, nabijaju kompleksi kao što su prethodno oni drugi nabijali Hrvatima radi Jasenovca i tako u krug - dodao je hrvatski predsjednik, zaplićući se još dublje u problem, kao u živi pijesak.

O Milanovićevom odnosu prema Bosni i Hercegovini Tacno.net zamolio je intervju od filozofa i teologa, profesora filozofije na Filozofskom fakultetu u Zadru i predsjednika Gradskog vijeća Zadra Marka Vučetića. Povod za intervju bila je Vučetićeva reakcija na izjavu koju je o Udruženju majki Srebrenica i Žepa 9. novembra dao predsjednik Milanović, nakon što su se srebreničke majke dopisom UN-u suprotstavile Milanovićevu zahtjevu da Hrvatska vojska sudjeluje u međunarodnoj vojnoj misiji u Bosni i Hercegovini.

- Mislio sam da je to dostojanstvena udruga majki. No, to su sada već stare žene - rekao je o ženama Srebrenice, među ostalim, Milanović. Dan kasnije, Marko Vučetić na svom je Facebook profilu objavio ovaj status: 

- Majke Srebrenice ne stare jer je njihov život prestao smrću njihove djece. One su u svijetu stalog vremena, njihovo vrijeme je vrijeme smrti djeteta, ta smrt im se neprestano vraća. Milanović ovo ne može shvatiti, zato ruje po smrti, po trajnoj boli i bezdanu ostavljenosti. Milanović ne shvaća da se obraća ženama koje ne stare, ženama koje su samo i jedino majke – Majke Srebrenice.

Premda je Marko Vučetić svoj status objavio prije dvadeset dana, očito je da kontroverza Milanovićeva odnosa prema genocidu u Srebrenici – odnosa, dakle predsjednika Republike Hrvatske – neće nestati tek tako. Zato i intervju s Markom Vučetićem o toj temi nipošto nije zakasnio.

Prenosimo ga u cijelosti. 

Historijska, etička i emocionalna dimenzija

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović primio je u ponedjeljak, 28. novembra, slovenskog predsjednika na odlasku Boruta Pahora. Na zajedničkoj konferenciji za novinare, još je jednom govorio o svojim spornim komentarima genocida u Srebrenici: zatražio je od novinara da "prestanu manipulirati time". Recite, molim vas, kako ste vi doživjeli Milanovićeve izjave o genocidu u Srebrenici, koje su posljednjih sedmica prenijeli mediji, a prepričao i Milorad Dodik?

- Milanovićev govor o genocidu u Srebrenici lišen je historijske, etičke i emocionalne dimenzije, protiv takvog govora se nužno buni ljudska nutrina. Njegovo djelovanje, pogotovo od kada je preuzeo ulogu predsjednika Republike Hrvatske, u potpunosti je reducirano na nacionalističku perspektivu, ne krije da ga zanima isključivo ono što odgovara Hrvatskoj i Hrvatima, a ta Hrvatska i ti Hrvati su, razumije se, onakvi kakvima ih je vidio Franjo Tuđman i njegova svita. Budući da Hrvati nisu o Vukovaru govorili kao o genocidu, jer su, kako to kaže Milanović, imali neku mjeru, onda bi trebalo izmjeriti i koliko je to genocida bilo u Srebrenici – možda malo, možda nimalo, ali zasigurno ne previše. Milanovićeva ideja o izračunavanju količine genocida u Srebrenici je skandalozna, a ako tome još pridodamo da mu matematički izračun genocida radi Milorad Dodik, sve ljudsko u nama se nužno buni.

Pitao sam vas to zato što ste na svom Facebook profilu 10. novembra objavili zapažen post, koji je bio očigledan komentar za izjave predsjednika Republike. Možete li podsjetiti šta ste, i zašto, napisali?

- Post je nastao kao posljedica Milanovićeve interpretacije Majki Srebrenice kao žena za koje je upitno imaju li dvije vijuge u glavi i kako, budući da su stare, više nisu ni majke. Napisao sam post o tome kako Majke Srebrenice ne stare, za njih je vrijeme stalo kada je smrću prekinuto vrijeme života njihove djece. Kada majka mrtvog djeteta misli sebe, ona misli smrt djeteta, kada misli svoje majčinstvo, ona misli sebe zaustavljenu u vremenu smrti djeteta. Život majke mrtvog djeteta je trajno zaustavljen. U postu sam pozvao Milanovića da stane i da ne ruje po tuđoj smrti i tragediji ostavljenosti.

Milanović svakodnevno demonstrira nemoć

Kakvi su vaši odnosi s predsjednikom Zoranom Milanovićem? Nedavno je posjetio Zadar, i, kako se moglo zaključiti iz medijskih izvještaja, korektno ste i kolegijalno sarađivali.

- Sve dok sam predsjednik Gradskog vijeća Zadra na obilježavanje Dana Grada pozivat ću predsjednika RH i predsjednika Vlade RH, ne zbog toga što želim da se u Zadru nastane njihove politike – protiv tih politika se borim – nego isključivo zbog toga što oni obnašaju funkcije predsjednika države i vlade. Naravno da oni nisu toliko zreli: ako jedan dođe, drugi neće. U Zadar je došao Milanović. U uvodnom sam govoru, na samoj svečanosti, istakao kako za Dan Grada prestaju sva neprijateljstva i sve tenzije te kako u gradu i u srcima građana odzvanja Protagorin zaziv da je čovjek mjera svih stvari. Pozvao sam sve da se liše uloga koje proizlaze iz njihova socijalnog bitka, da ostave tu reduciranost na nešto, i da uživaju u gradu u kojem je, makar na jedan dan, čovjek kao čovjek mjera svih stvari. Bilo bi mi drago da Milanović, ali i svi političari na ovim našim nesretnim prostorima, prihvate da im mjera političkog djelovanja bude čovjek kao čovjek, i da uvijek biraju humanitet. Kada čovjeka reducirate na Hrvata, Srbina ili Bošnjaka, to je premalo, kada mu, naprotiv, oduzmete nacionalni identitet, izvršili ste nasilje nad njime. Nacionalni identiteti nam služe kako bismo ih, zbog čovještva, nadilazili, kako bi naše čovještvo uživalo u svijetu ljudske različitosti. Nacionalizam je negacija čovještva.

Možete li sažeti svoj dojam o dosadašnjem predsjedničkom mandatu Zorana Milanovića?

- Zoranu Milanoviću se svidjela ova uloga koju trenutno obnaša i želi je zadržati. Tragično je što je funkciju predsjednika toliko destruirao da svakodnevno demonstrira nemoć. Ako je već htio razvijati politike neprijateljstva i otpora, mogao se sukobljavati jedino i isključivo s premijerom Plenkovićem, a on je odlučio odmjeriti snage s jednim nebitnim ministrom – Banožićem, i, što je najgore, u tom sukobu je poražen. Nadalje, umjesto da bude sukreator vanjske politike i tako oduzme uticaj Plenkoviću, on je odlučio biti kreator nemoćnih politika otpora u odnosu na Vladu. I na ovom polju je pokazao nemoć. Jedino gdje je pokazao moć je u tome da je tradicionalno biračko tijelo ljevice, koje slijedi autoritete bez promišljanja sadržaja, odvukao na desnicu. Nama sada dio ljevice misli da su ljevičari po tome što zastupaju stavove desnice. Milanović ih je zaveo i odveo u negaciju onoga što misle da jesu. Njegov diskurs, teme koje otvara, kao i smisao političkog djelovanja, u potpunosti pripada desnici, i to nacionalističkoj desnici devedesetih godina prošlog stoljeća. Milanović nam je zaostao na desnici, a tragično je što je tamo odveo i dio ljevice – od birača do političara koji ga slijede. Svi su oni zaostali na desnici.

Sijamski blizanci

Kako ocjenjujete njegovu politiku prema BiH, u odnosu prema politici Andreja Plenkovića? Razlikuju se li one?

- To su iste politike, razlikuju se u nijansama; to su, u konačnici, politike jačanja Dragana Čovića i HDZ-a. Milanović i Plenković su, pogotovo kada je riječ o odnosu prema BiH, sijamski blizanci. I Plenković i Milanović rade za HDZ i Dragana Čovića, i Plenkoviću i Milanoviću je glavni partner u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik. Milanović to govori i radi izravno, a Plenković posredno – preko Dragana Čovića i HDZ-a.

Kako ocjenjujete Milanovićevu retoriku prema BiH? Jer, politika je jedno, a retorika zna biti sasvim nešto drugo.

- To je retorika nepriznavanja Bosne i Hercegovine kao države, odnosno retorika koja Bosnu i Hercegovinu promatra kao, kako je to rekao sam Milanović, "big shit". Iako postoji razlika između retorike i politike, kada je riječ o pseudodemokratskim sistemima a to Hrvatska jest, BiH također, ta razlika potpuno nestaje i retorika postaje politika. Pseudodemokratija počiva na objaviteljskim porukama političkih božanstava. Politička božanstva Hrvatima u BiH su Milanović, Plenković, Čović, a tu je, naravno, i Dodik kao pridruženo božanstvo koje Hrvatima određuje mjeru hrvatstva. Riječ je o karikaturalnoj stvarnosti, ali, kakva božanstva, takva stvarnost i stvarnosti pripadajuća retorika.

"Zarobljenici Tuđmanovog kulta"

Predsjednik ste Gradskog vijeća Zadra. Zanima li Vas Bosna i Hercegovina? Poznajete li tamošnju politiku i, ako da, kakve biste odnose u toj zemlji željeli?

- Naravno da me zanima Bosna i Hercegovina u kojoj rado boravim. Riječ je o prijateljskoj državi, ne posmatram je kao koloniju Hrvatske ili privremeni logor za Hrvate. To je razlog zbog kojega sam na jednoj svečanosti, kada se izvodila pjesma ‘Lijepa li si’, ostao sjediti dok je čitava dvorana uzvanika bila na nogama u nacionalističko-plemenskom transu koji negira granice, patologizira historiju, obesmišljuje sadašnjost i oduzima budućnost. Premda sam veliki zagovornik sekularizacije, paradoksalno ću istaknuti da moj pogled na Bosnu i Hercegovinu korespondira s pogledima fra Drage Bojića i fra Ivana Šarčevića.

Kada je o Bosni i Hercegovini riječ, u Hrvatskoj je glavna, ako ne i jedina tema, položaj Hrvata u toj zemlji. Mislite li da se može biti odgovoran i konstruktivan partner susjedne zemlje, ako se pažnja usmjerava samo na pripadnike svoje nacije u toj zemlji, naročito s obzirom na dramatične događaje posljednja tri desetljeća, u kojima je izravno sudjelovala i Hrvatska?

- Službenu i neslužbenu politiku u Hrvatskoj uopće ne zanima položaj Hrvata u BiH, jer da ih Hrvati zanimaju, oni bi ih u BiH vidjeli kao građane kojima je upravo BiH država. Većina Hrvata, u Hrvatskoj i BiH, inficirana je Tuđmanovim destruktivnim pogledom na državu i naciju. Tuđman je svojim politikama obezvrijedio Hrvatsku, učinio ju je HDZ-ovskim predatorskim feudom. Mi u Hrvatskoj živimo s predatorima. BiH je vidio kao nešto što će Milošević i on bratski podijeliti, dok je Hrvate u BiH pretvorio u one koje niko ništa ne pita, pretvorio ih je u nesretnike koji nemaju državu i čiji je glavni zadatak da nestanu. Hrvatska ima zadatak brinuti o pripadnicima hrvatskog naroda, a briga o Hrvatima u BiH uključuje stvarnost ove države sa svim narodima, svim građanima koji u njoj žive. Mi nismo o stanju brinuti o Hrvatima u BiH jer smo zarobljenici Tuđmanovog kulta koji ovu državu promatra kao apsurdnu. Baštinici politike apsurda ili, Milanovićevom terminologijom, "big shita", rješenje hrvatskog pitanja u BiH vide u širenju granica Hrvatske. Sve dok nam je Tuđman otac nacije i polazna tačka svih politika, osuđeni smo na nesuvislost i nedostojanstveni nestanak, naše jedine granice su granice političkog ludila. Srećom, političko ludilo ne traje zauvijek, ali, na našu nesreću, nestanak ima tu dimenziju da ide prema konačnosti, on je zauvijek.