I 27 godina od rata više od 100.000 osoba u BiH još ima status raseljene osobe, a, prema posljednjim službenim podacima, u 121 kolektivnom centru živi više od 7.200 stanovnika ove zemlje.

U takvim centrima kao da su se skupile sva tuga i nevolja rata i poraća, ispisuju se teške životne priče, a mnogi od njihovih stanara umiru ne dočekavši bolji život. 

Sva obećanja političara, kada se pogleda sudbina ovih ljudi, padaju u vodu.

Oboljela kičma

U nekoliko nizova malih, nedovršenih i dotrajalih kuća u goraždanskom naselju Belvedere žive porodice iz ovog dijela BiH. U jednoj od njih već šest godina je i demobilisani borac Armije RBiH Fadil Borčak.

Prethodno je u rodnim Zemegresima pokušavao opstati, ali narušenog zdravlja, bez struje, sam u pustom selu kod Goražda, nije više mogao. Ima 63 godine, za penziju mu nedostaje 11 mjeseci ratnog staža koji mu nije priznat, do one starosne još dvije godine, koje su u hladnoj kućici duge kao vječnost.

- Živim sa 140 maraka socijalne pomoći. Nikako. Moram struju platiti, a moram jesti. Kad me ljudi vide, ne izgledam loše, ali ja jedva putem hodam. Dok sam mogao raditi, radio sam i na građevini i svakako, ali sad, ako radim dva-tri dana, ne mogu da se pomaknem - kaže Borčak.

Zahid Kadrić iz Višegrada tri decenije je bez svog krova nad glavom. Najprije je 13 godina proveo u kolektivnom centru Podhranjen, a u Belvederu je još otprilike toliko. U objektu od dvadesetak kvadrata živi šest članova njegove porodice.

- Katastrofa već 30 godina. Vrlo je teško to i objasniti nekome ko to nije doživio, ne može te ni razumjeti. Sin ne radi, snaha ne radi, imam minimalnu penziju, ali nije dovoljno. Pokušavam nešto zaraditi, ali kičma je već oboljela. Imamo neko obećanje da ćemo se brzo preseliti u novu zgradu pa se nadamo da će tu biti kraj naše muke - govori Kadrić.

Nekome je ovdje fino

U poznim godinama Hajra Omanović se nada da će ipak ostati u svojoj kućici, jer se plaši kako će platiti sve račune i iznositi namirnice i sve ono što joj je potrebno na sprat. S druge strane, njena komšinica Selma Muftić nada se da će ključ od stana dobiti što prije.

- Obećali su, pa valjda će ispoštovati. Nekome je ovdje možda fino, ali meni je skoro 20 godina u kolektivnom smještaju dodijalo. Patosi propali, prozori i vrata slabi, zimi hladno pa ti treba 20 metara drva - pojašnjava Muftić.