Naša djeca opet stradaju na ulicama. Svaki put kažemo nikad više, no iz godine u godinu historija se nastavlja ponavljati, gotovo po identičnoj matrici. Da stvar bude gore, građani Sarajeva u pravilu stradaju od specifičnog, jednog te istog soja kriminanih tipova koji kad ne pucaju i ne udaraju rekete, jure u bijesnim automobilima i gaze ljude.
Sinoć je na sarajevskoj Drveniji Benjamin Spahović „osoba dobro poznata sarajevskoj policiji“, nedugo nakon što je izašao iz zatvora, terencem marke „Porsche“ pokosio tinejdžera i nanio mu teške tjelesne povrede. Djetetu se bore za život. Za učešće u razbojništvu na benzinskoj pumpi „Hifa Petrol“ u Vogošći, Spahović je bio osuđen na dvije godine i sedam mjeseci zatvora, hapšen je zbog iznude, pucnjave, a javnosti je poznat i kao učesnik reality showa.
Rijetko je koji slučaj zgrozio javnost u BiH kao što je bilo ubistvo dvije studentice od Sanjina Sefića, koji ih je u centru grada pokosio na pješačkom, vozeći divljački preko 100 kilometara na sat. Sefić je također bio „osoba dobro poznata sarajevskoj policiji“, sa nakupljenih 18 krivičnih i 47 prekršajnih djela. Sefić je, međutim, i pored bogate „policijske biografije“, ostajao na slobodi sve dok dvije mlade osobe nije koštao života.
Jeleni Opričić, studentici iz Srbije, posjeta Sarajevu 2015. godine bit će i posljednje iskustvo u životu. Na trotoaru, na tramvajskom stajalištu, automobilom ju je pokosio Kerim Mudželet. Babin sin, koji je po društvenim mrežama običavao kačiti video snimke na kojima divljački jurca u svom bijesnom automobilu, izgubio je kontrolu nad vozilom koje je išlo preko 100 kilometara na sat, skrenuo na trotoar i pokosio Jelenu i njenog prijatelja koji je ostao teže povrijeđen.
Ni 17 i po godina zatvora Sefiću, ni pooštravanje kazni ni premreživanje grada kamerama, nije bilo dovoljno da se svemu stane na kraj. Jurcanja bijesnih automobila u Sarajevu i noćne utrke, nešto je čemu na ulicama grada i danas možete svakodnevno svjedočiti.
A šta je tek s ubistvom Dženana Memića, koje je sistem pokušao zataškati i prikazati kao saobraćajnu nesreću, ubistvom Denisa Mrnjavca iz obijesti od tri maloljetna zločinca naočigled cijelog tramvaja, ubistvom Amara Mistrića ili nikad razriješenog ubistva Davida Dragičevića u Banjoj Luci?
Naravno, saobraćajna nesreća se, ne daj Bože, može desiti svakom. No ovdje nisu u pitanju „nesreće“. Onaj ko automobilom, kroz gusto naseljeni centar grada, jurca preko 100 na sat, ubica je u najavi. To je kao da hodate s kalašnjikovim po gradu i nasumično pucate. Pitanje je trenutka kada će se pješak naći na putu ubici koji neće biti u stanju zakočiti.
Takvom ponašaju se ne odaju obični, normalni, pristojni građani ove zemlje. Takvo ponašanje, kao što pokazuju i primjeri i dosjei ubica za volanima, praktikuju osobe kriminalnog uma, s brojnim krivičnim djelima, ljudi bez morala, empatije i dokazano spremni drugom ljudskom biću nanositi zlo. U pitanju je, dakle, jedna duboka manjina iz specifičnog miljea koja nam gazi djecu.
A to pokazuje da se ovdje radi prije svega o porazu same države. Jer ako su osobe poznate po bogatim krivičnim dosjeima i dalje slobodne da po gradu jurcaju, gaze i ubijaju građane, ako i pored svih zlodjela koje imaju iza sebe, država nije u stanju da ih adekvatno sankcionira, nadzire i ostatak građana zaštiti od njih, čemu takva država u konačnici uopće služi?
Odgovor na ovo pitanje možda nam bude jasniji kad se sjetimo da su oni koji sjede u strukturama države nerijetko osobe upletene i u mnogo dublji i ozbiljniji kriminal od onog uličnog i da nam upravo slučajevi „Dragičević“ i „Memić“ pokazuju da ovdje vrlo često nije jasno gdje počinje država, a završavaju ulični batinaši i siledžije.
