Ako se bogatstvo mjeri brojem ljudi i kultura koje upoznaš, Jablaničanka Minela Tatar vjerovatno je jedna od najbogatijih Bosanki. Profesorica engleskog jezika i književnosti, koja je prije osam godina gledala odlazak sugrađana i shvatila šta je čeka u BiH, danas živi u Pretoriji. Profesionalno se bavi fotografijom, a nostalgiju prema domovini liječi prelijepim prizorima Južne Afrike.

Najteža odluka

Rastanak s Jablanicom bio je njena najteža životna odluka, a sudbina i avanturistički duh najprije su je odveli na kruzer kojim je obišla pola svijeta. Slobodno vrijeme provodila je upoznajući ljude i sakupljajući uspomene od Aljaske do Australije.

- Aljaska ima posebno mjesto u mojoj duši. Provela sam tri i po mjeseca tamo, prolazeći kroz iste nacionalne parkove, promatrajući iste glečere dok se mijenjaju iz dana u dan stvarajući ogromne vodopade. Veoma su me fascinirali Indijanci koje sam srela u Sijetlu i na Aljasci - priča za „Avaz“ Minela Tatar.

Radeći na brodu, obišla je 43 države svijeta, a onda je pandemija pokvarila sve. Dva mjeseca, s hiljadama putnika, provela je u izolaciji na kruzeru, a onda se vratila kući. Nakon osam mjeseci nemirni duh, ljudi i klima dozvali su je u Južnu Afriku. U BiH je deset godina engleskom jeziku podučavala učenike, a tamo drži online sate za studente. Nastavila je baviti se fotografijom i tako je u posao pretvorila hobi započet tokom plovidbi, a prelijepe fotografije s prijateljima u domovini i svijetu dijeli putem društvenih mreža i stranice www.ellatatar.com.

Kaže da su Južnoafrikanci odani porodici, lojalni prijatelji i poslovni partneri i da u Pretoriji ne važi ona „Nek' komšiji crkne krava“.

Lojalni prijatelji

- U slobodno vrijeme igram tenis, barem dva puta sedmično. Južnoafrikanci nikad ne gase roštilj, tako da roštiljam često s prijateljima. Oni vole da se vatra zapali čak samo zbog atmosfere. Mnogo volim prirodu i skoro svaki mjesec odem na safari - ističe Tatar. 

Loši vladari i sluge

Minela živi u gradu s četiri miliona ljudi, najvećem poslovnom centru države u kojem je mnogo stranih investicija. Dok se nekada najnerazvijeniji dio svijeta ubrzano razvija, boli je što njena domovina već decenijama tapka u mjestu. Stalno je u kontaktu s roditeljima i prijateljima.

- Gledajući unazad, žalim samo što nisam prije otišla, a otišla sam trbuhom za životom, znanjem, iskustvom. Bosna ima sve i može da bude utopija, ali s ovim političkim vodstvom nema ništa. Loši vladari i još lošije sluge - ističe Tatar.