Stižemo pred nebrojeno puta viđenu veliku kapiju kroz koju prolaze vozne šine.
DRUGI DIO REPORTAŽE
Željeznička pruga vodi kroz središte logora i sve do gasnih komora. Logor Aušvic-Birkenau bio je centralno mjesto nacističkog užasa u Aušvicu
Dobrodošli u pakao. D. Hadžović / Avaz
Stižemo pred nebrojeno puta viđenu veliku kapiju kroz koju prolaze vozne šine.
Aušvic. D. Hadžović
Vodič Lukaš objašnjava da je direktna željeznička pruga do Aušvica i kroz njega napravljena tek 1944. Razlog je što su Nijemci, zbog panike uslijed vojnih poraza i gubitka teritorija, odlučili da proces istrebljenja Jevreja što je moguće više ubrzaju. Sistematični monstrumi koji su vodili nacističku industriju ubijanja zaključili da će genocid učiniti efikasnijim i uštedjeti na vremenu ako pruga bude vodila direktno do gasnih komora.
Postoji li uvjerljivija i jasnija slika svog stepena izopačenosti Adolfa Hitlea i njegovog režima? U trenucima kada si već uveliko krenuo da nepovratno gubiš teritorije i rat, kao svoj glavni prioritet postavljaš to da što više ubrzaš proces istrebljenja jednog naroda, ne bi li uspio pobiti što je moguće više ljudi prije nego što izgubiš rat i budeš zaustavljen.
Šine su vodile direktno do gasnih komora. Arhiv
Ono što zatičete u Birkenau je ona slika koju većina nas ima kada pomislimo na Aušvicu – nepregledno prostranstvo s jednoličnim poredanim drvenim barakama s obje strane. Logor Aušvic-Birkenau bio je centralno mjesto nacističkog užasa u Aušvicu i u njemu je bio zatočen najveći broj ljudi. Bio je podijeljen na deset odjeljaka razdvojenih elektrificiranim ogradama od bodljikave žice. Poput Aušvica I, bio je potpuno pod kontrolom SS jedinica. U Birkenau su zatvorenici bili striktno podijeljeni. Logor je sadržavao posebne odjeljke za žene i muškarce, te poseban odjel za Rome.
Stajemo negdje na sredinu puta. Na šinama stoji drveni željeznički vagon. U jednom ovakvom su žrtve dopremane u logor. U stočnim i teretnim vagonima. Često su putovali danima u prenapučenim vagonima bez vode, hrane ili toaleta. Koliko ćete vremena provesti u vagonu, zavisilo je uglavnom od udaljenosti mjesta iz kojeg su vas deportovali. Zbog velike gužve većinu putovanja se stajalo, a poneki su bili izgaženi na smrt kad bi pali pod noge. Po dolasku u logor obavljala se selekcija u kojoj je velika većina (do 75%) odmah preusmjerena na „tuširanje“ (gasne komore), dok je manji dio biran za robovski rad. „Robovima“ je od 1943. na lijevu podlakticu tetoviran broj na koji su se morali odazivati. Naravno, vaš vijek trajanja i kao roba u logoru bio je uglavnom oko nekoliko mjeseci, rijetki su preživljavali godinu, kada biste, bolesni, izgladnjeli i nesposobni za dalji rad i sami dolazili na red za gasnu komoru, a zamjenjivala bi vas nova, svježa radna snaga koja je svakodnevno pristizala.
Mjesto golgote. D. Hadžović
Birkenau je sadržavao najveću populaciju zatvorenika, a u ovom logoru ubijen je i najveći dio ljudi.
Idemo do gasnih komora koje se nalaze na kraju logora, izvan bodljikave žice. Iza njih već započinje šuma. Početkom septembra 1941. SS je u Aušvicu I proveo prve testove Ciklona B kao sredstva masovnog ubijanja. Prve žrtve na kojima su se izvršila ova genocidna testiranja bili su sovjetski i poljski zarobljenici. "Uspjeh" ovih pokusa doveo je do izgradnje prve gasne komore u Ašuvicu I u kojem su koristili ovaj ubojiti gas za masovna ubistva.
No, kako su shvatali da im je jedna plinska komora premala za plan masovnog genocidnog istrebljenja, u prvoj polovini 1942. SS je premjestio ubilačke operacije u Aušvic-Birkenau, pretvarajući dvije seoske kuće neposredno izvan ograde logora u plinske komore. Bunker I počeo je s radom u proljeće 1942., a veći Bunker II sredinom ljeta 1942. godine.
Barake u Aušvicu. D. Hadžović / Avaz
Uskoro su se i ti prostori za gasne komore pokazali nedovoljnima za planirane razmjere masovnog istrebljenja. U razdoblju od marta do juna 1943. unutar Aušvic-Birkenaua izgrađene su četiri velike krematorije, svaka s plinskom komorom, područjem za isparavanje i krematorskim pećnicama. Istrebljenja su prestala u bunkerima I i II kada su krematoriji od II do V počeli s radom, iako je Bunker II ponovno stavljen u funkciju tokom deportacije mađarskih Jevreja 1944. Kada bi vam ubacili Ciklon B u gasnu komoru, u prosjeku biste čak oko dvadeset minuta umirali u najgorim mukama gušenja, trovanja i gorenja utrobe.
Gasne komore danas stoje u ruševinama. Kada su se sovjetske trupe približile Aušvicu, snage SS-a su, u cilju prikrivanja vlastitih zločina, digli u vazdu sve gasne komore i veći dio baraka. Kamene ruševine danas svjedoče o najprepoznatljivijem simbolu jednog monstruoznog režima.
Ostaci gasne komore. D. Hadžović / Avaz
Vodič me odvodi do jedne od baraka. U trenutku posjete Aušvicu, mnoge od njih su u fazi reastauracije. Lukaš mi objašnjava da se ispod kompleksa nalaze velike količine vode, zbog čega imaju veliki problem s održavanjem baraka, ali nastoje sve sačuvati u izvornom stanju. Zemljani pod i mnoštvo spojenih daski poredano na spratove koje su predstavljali krevet, uglavnom su sav sadržaj ovih baraka. Zatvorenici su u početku spavali na podu, a kasnije sa porastom njihova broja spavali su na tim drvenim dvo- i trospratnim krevetima. Kupatila sa toaletima su bila vrlo primitivna i njihova je upotreba bila strogo ograničena. Odjeća i donji veš su se mijenjali svakih nekoliko mjeseci, a i čista je odmah bila prepuna uši i buha. Periodično se vršilo uklanjanje ušiju za logoraše, ali to je često bila još veća tortura. Ljeti su tuševi bili vrući, a zimi ledeni. Logoraši su po snijegu morali goli trčati do svojih baraka. „Nova“ je odjeća odmah bila prepuna nametnika koji su živjeli u slami i daskama u tzv. krevetima. Vodič ističe da je uši bilo toliko da se slamarica, u kojoj su spavali, micala. Redovni sustanari bili su Vam i pacovi.
Kreveti u Aušvicu: Redovni sustanari bili su vam i pacovi. D. Hadžović / Avaz
Oni koji nisu umirali u gasnim komorima, umirali bi od bolesti i pothranjenosti. Nacisti su zatvorenike ciljano iznurivali teškim radom i gladovanjem. Doručak u Aušvicu obično se sastojao od pola litre mlake tekućine koju su SS-ovi zvali kafa. Večera se najčešće sastojala od komada hljeba sa nešto svinjske masti ili margarina i povremeno sa 100 grama slane svinjetine.
Nakon posjete barakama iza bodljikavih žica, sporim korak krećemo prema izlazu. Poljski kolega me pita, pravdajući se kako ne želi biti nepristojan, da li sam, s obzirom da sam iz Bosne, imao možda gubitke u porodicu. Odgovaram mu potvrdno, opisujem mu iskustvo moje porodice, brutalno četvrogodišnj iživljavanje nad civilima u Sarajevu, genocidu u Srebrenici, masovnim zločinima u istočnoj Bosni....
- Kako li nakon svih ovih užasa i dalje mogu postojati političari i ljudi koji vjeruju da na ovom svijetu postoje manje i više vrijedni ljudi, narodi, rase...., pita se Lukaš dok razgovaramo.
Šutim. Razmišljam o Bosni. Nisam više siguran da li je kod nas 1941. ikada i prošla.
Izlazimo iz logora. Tmurno vrijeme u tom trenu zamjenjuju zrake sunca koje je iznenada odjednom granulo.
Spomen ploča u Aušvicu. D. Hadžović / Avaz
Koliko je današnja Njemačka odlučna iskupiti se i sa sebe trajno sprati sramotu nacističkog perioda, pokazuje i lista donatora Memorijalnom kompleksu u Aušvicu. Uvjerljivo na prvom mjestu najvećih donatora nalazi se Savezna Republika Njemačka, koja je kompleksa donirala čak 120 milion dolara. Na drugom mjestu su Sjedinjene Američke Države sa 17 miliona dolara, a na trećem Poljska sa 10 miliona.
U VEČERNJIM SASTIMA
JUTARNJI IZVJEŠTAJ
ODREĐENO MU ZADRŽAVANJE
NA KIOSCIMA ŠIROM BIH