Svaki dolazak iz SAD, gdje trenutno živi, i posjeta majčinom grobu u goraždanskom mezarju Kolijevke pred očima Ines Ribić vraćaju slike iz juna 1992. godine, kada je njen otac Ibrahim odveden ispred kuće u kojoj su živjeli, a samo sedam dana kasnije ispred kućnog praga ubijena i njena majka Slavica.

Istražnim organima ove zemlje ni 29 godina od zločina u tadašnjoj ulici Ilije Droce, ni više od 10 godina nakon što je Ines dala iskaz SIPA-i, a svemu je kao 17-godišnjakinja svjedočila, nije bilo dovoljno da zlikovci koji su učestvovali u ubistvu njenih roditelja barem budu saslušani. 

Ratni zločinci

- Kriminal koji je postojao tada nikada nije iskorijenjen, on postoji i danas. Zašto nam ratni zločinci rade na funkcijama, šta rade “naši”, zašto se hapse Goraždani koji su branili svoj grad, a ništa se ne radi na strani agresora - pita Ines Ribić.

“Avaz” je u više navrata podsjećao na nevjerovatnu priču porodice Ribić i potragu Ines za posmrtnim ostacima svog oca Ibrahima. Porodica Ribić živjela je u naselju u blizini preduzeća „Pobjeda“, koje je početkom rata ostalo pod kontrolom srpskih snaga. Kada je, 4. maja 1992., počeo napad na Goražde, izbjegli su u naselje Mahala, ali su se, na insistiranje djeda Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, vratili kući.

Tada je počela njihova golgota. Ibrahimu, poznatom goraždanskom taksisti, odmah su oduzeli automobil, a porodica je stavljena u kućni pritvor. Ibrahim je odveden „na ispitivanje“ i nikad se nije vratio. Ines je gledala ljude koji su ga, uplakanog, odveli, ali i ubicu svoje majke koji je nakon ispaljenog hica došao u dvorište da provjeri je li mrtva.

Ines i njene sestre potom su prebačene kod djedovog brata u naselje Površnica. U avgustu 1992. su uspjele izaći sa srpske teritorije, ali su prethodno morale obući crninu i promijeniti imena. Ines je zadržala svoje, ali Anesa i Emina su postale Ana i Mira, a nana Esma - Mara.

Bez reakcije

Po izlasku u Srbiju Ines je sa sestrama i nanom otišla za Sandžak, a potom u Tursku. Djeda Iliju, koji je umro u Novom Sadu, nije željela više da vidi, ga jer i danas smatra odgovornim za smrt svoga oca. Imena pripadnika VRS koji su odveli njenog oca, stražara koji su ih držali u kućnom pritvoru, onih koji su se nakon ubistva vozili u očevom Mercedesu i onih koji su potpisom na propusnici potvrdili da su odlučivali ko će preživjeti, saopćila je istražiteljima.

- Prije više od deset godina dala sam izjavu SIPA-i i otad mi se više niko nije ni javio. Osim onih koji su pokušavali da izvuku pare za lokaciju na kojoj se navodno nalazi tijelo mog oca. Pokušavam doći svake godine na mamin mezar. Te slike su uvijek tu, nikad nestati neće. Na maminom mezaru mi je nekako lakše, jer barem znam gdje je, dok za tatu još ne znam - kaže Ines Ribić.

Posljednja poruka

Znajući da ga ni pod prijetnjom smrću nije željela ostaviti i uvjerena da je majka Slavica ubijena samo zato što je bila udata za Ibrahima te da bi i ona tako odabrala, Ines je odlučila da na majčinom mezaru bude muslimanski nišan. I danas čuva očevu posljednju poruku, pisanu u logoru, u kojoj ih tješi da je dobro i moli da za njega učine nešto i da mu pošalju cigareta i svoje fotografije. Ibrahim Ribić je bio zatočen u školi u Podhranjenu kod Goražda, gdje je pretučen, a onda zavezan za karoseriju kamiona, prebačen prema Sokocu, gdje je ubijen.