Portal "The Bosnia Times" (TBT) Nedžada Latića počeo je objavljivati feljton u kojem otkriva genezu i mračne tajne režima Bakira Izetbegovića, njegove radikalne korijene i metode.

Feljton dolazi u trenutku kada su sve glasnije špekulacije da bi se Izetbegović mogao naći na crnoj listi SAD i Njemačke, odnosno EU.

Prvi dio feljtona prenosimo u cjelosti:

Demonstracije na kojima se okupilo stotinjak ljudi u znak protesta zbog hapšenja direktora Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) Osmana Mehmedagića Osmice otkrile se najveću mračnu tajnu bošnjačkog režima kojeg tvori Stranka demokratske akcije (SDA) i frakcija unutar Islamske zajednice Bosne i Hercegovine.

Naime, na demonstracijama je uočeno desetak osoba poput Fikreta Prevljaka, Nezima Halilovića Muderisa, Jasmina Akšamije i Salke Zildžića za koje se sumnjalo da pripadaju glavnoj „halki vlasti“ paramilitarnih stranačkih falangi, koje se medijskim žargonom nazivaju „odredi smrti“.

Mračne tajne

Nastanak SDA-ovih "odreda smrti" ima svoju povijest i genezu. Ona seže do rata i do formiranja zloglasne grupe za "tihe likvidacije" pod kodnim imenom „Ševe“. Ovu jedinicu je formirao Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša. Njega Senad Avdić, pokretač i urednik lista „Slobodna Bosna“, opisuje kao izrazito utjecajnog SDA-ovca za koga mu je neko rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjeljom, kada odmara Alija”. Grupa „Ševe“ došla je u fokus javnosti kada je Edin Garaplija, bivši operativac AID-a, osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog kidnapiranja komandanta jedinice “Ševe” Nedžada Herende, kao što je i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Kemala Ademovića.

Kontroverze oko jedinice nikada nisu razjašnjenje. Jer Garaplija tvrdi da je pokušao kidnapirati Herendu po nalogu tadašnjeg direktora AID-a, dok se opet tvrdi da je Ademovića u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša.

Još jedna misteriozna smrt veže se za jedinicu „Ševe“. Radi se o akademiku Sulejmanu Redžiću koji je ubijen negdje u šumi dok je šetao uzvodno uz Miljacku prema Palama. On je bio pripadnik ove jedinice. Sumnja se da je likvidiran od strane „odreda smrti“ infiltriranih u neku od agencija Securitasa. Njegov grijeh je mogao biti poznavanje „mračnih tajni“ i zlodjela koja je ova jedinica počinila. Čak se i smrt arhitekte Seada Gološa, koji je umro relativno mlad (rođen je 1969.) od zaraze koronavirusom, u javnosti dovodi u svezu sa mogućom likvidacijom jer je i on bio pripadnik „Ševa“.

„Nije umro od korone, već mu je samo nestalo kisika“, šapuće se po gradskim kuloarima. I njegov grijeh bi mogao biti poznavanje „mračnih tajni“ iz vremena kad je bio pripadnik specijalne jedinice „Ševe“. Gološ je postao izuzetno uticajan i bogat čovjek u gradu jer je slovio kao kolega i prijatelj Bakira Izetbegovića, tako da niti jedan značajniji građevinski projekata u gradu nije mogao biti realiziran bez njegovog potpisa.

Odnos njih dvojice mogao bi poslužiti za primjer na koji način je Bakir Izetbegović kao „igrač iz sjene“ svoga oca Alije Izetbegovića ostvarivao svoj uticaj. Zbog ovakvog njegovog imidža Bakir Izetbegović se sumnjiči da je imao prste i u najvećim kriminalnim ratnim i poratnim aferama, pa čak i u političkim likvidacijama. Naime, jedan od sudionika bošnjačke delegacije koja je radi tajne diplomatske misije putovala američkim transporterom, tvrdi da mu je Bakir Izetbegović saopćio „na visini od 7 hiljada metara“ u avionu da je donesena odluka o likvidacije Mušana Topalovića Cace i to skoro dva mjeseca prije akcije koju su izvele združene jedinice MUP-a i Armije BiH.

Iako su „Ševe“ ratna priča i njihovi eventualni zločini će se teško dokazati, u političkom smislu oni su hipoteka i jedna krvava mrlja na patriotskoj zastavi SDA. Onda su slijedila druga politička ubistva i likvidacije poput ubistva Nedžada Ugljena, Joze Leutara i Ramiza Delalića Ćele itd. Iako su sprovedene istrage, pa čak održani i maratonski sudski procesi, njihove ubice nisu otkrivene, pa tako nisu ni osuđene.

Oružje za tihe likvidacije

Pošto je Senad Avdić intimus bivšeg službenika DB-a, Munira Alibabića Munje, još od kada ga je ovaj zavrbovao kao studenta za suradnika, a potom i visokog funkcionera policijskih i obavještajnih službi BiH, koji se direktno konfrontirao sa SDA-ovim ministrima policije i direktorima obaviještenih službi od Alije Delimustafića i Bakira Alispahića do Kemala Ademovića, on je imao privilegiran položaj dobivanje tajnih informacija iz obavještajnih struktura. Tako će Avdić 2001. godine objaviti u „Slobodnoj Bosni“ relativno kratak tekst pod naslovom „Oružje za tihe likvidacije“. Tekst govori nabavci oružja za stranačke funkcionere SDA. Oružje je nabavljeno od firme „Šot“ iz Zenice čiji je vlasnik bio Kemal Ključanin, a fakturu je platila Fabrika duhana (FDS) čiji je direktor tada bio Šefik Lojo.

Avdić je sa ovom transakcijom povezao Edhema Bičakčića, tadašnjeg federalnog premijera. Ostalo je nejasno da su funkcioneri SDA koji su „zadužili“ oružje ikada to oružje vratili. Ovaj slučaj pokazuje ko bi mogao biti financijer i „Ševa“. Naime najbolji prijatelji Mustafe Hafizovića bili su Lojo i Hilmo Selimović. Kao što je poznato nakon smrti Loje Fabrika duhana (FDS) je potpuno ugašena, dok je Selimović uspio privatizirati „Sarajevsku pivaru“ kojom danas upravljaju njegov sin Mujo i kćerka Mujesira.

Treći čovjek koji se može smatrati sponom između Loje, Selimovića i Alije Izetbegovića, kao predsjednika SDA, bio je Timur Numić, dugogodišnji generalni sekretar SDA. Zahvaljujući njemu Selimović je privatizirao 42 državne firme. Nikad nije utvrđeno da li Timur Numić potomak Selima Numića koji je, kako sam kaže u autobiografiji “Dobra zemljo, lažu”, bio pomoćnik saveznog ministra zadužen za koordinaciju poslova IV uprave. Prevedeno na razumljiv jezik, bio je šef Udbe zadužen za prisluškivanje. On je osmislio prisluškivanje Aleksandra Rankovića što je doprinijelo njegovom padu.

No, ovaj trio Hafizović, Numić i Selimović su tvorci punkta za prisluškivanje i praćenje „sumnjivih lica“ od strane SDA. Neki općinski funkcioneri su tvrdili da ukoliko bi se usprotivili privatizaciji nekog objekta ili firme od strane Selimovića, dobivali bi stranačke prijeteće „depeše“ nakon kojih bi ih posjećivali „stranački odredi smrti“ i zastrašivali.

Više kao pikanteriju nego važnu informaciju treba navesti činjenicu da je Alija Izetbegović (pre)uzeo stan od Milanka Renovice, nekadašnjeg komunističkog moćnika sa Romanije, koji je Selimovića doveo u „Sarajevsku pivaru“ dok je ovaj još prodavao štavljene kože po Sokocu.

„Živa" je još živa

Poratno djelovanja stranačkih „odreda smrti“ datira od napada na Harisa Silajdžića u Cazinu 1996. nakon što se ovaj „odmetnuo“ od SDA i formirao svoju Stranku za BiH (S za BiH). Iza tog napada, prema tvrdnjama Munira Alibabića Munje, stajao je AID. U serijalu o političkim ubistvima Arijane Saračević-Helać emitiranom na FTV-u 2012. godine najupečatljivije izjave o ovoj tematici dao je bivši načelnik Službe državne sigurnosti (SDB).

„SDA je povela jednu kampanju s namjerom da dobije izbore. Pošto-poto, ona je bila usiljena sa mnogo Goebbelsovih manira itd. I u tako jednoj usijanoj atmosferi desio se slučaj s Cazinom, gdje je Haris dobio letvu, Herenda se našao u šahtu, Ugljen je ubijen itd.

Interesantno da je u toj kampanji, militantnoj, SDA-ovskoj, učestvovala i obavještajna služba AID na taj način što je svojih 50-ak inspektora dala na otkomandu, na upravljanje tamo nekom paraobavještajcu u Stranku. To što je urađeno dešavalo se samo 1939. u Njemačkoj, koliko je meni poznato. Nigdje obavještajna služba nije učestvovala u stranačkim aktivnostima kao u ovom slučaju“, izjavio je Alibabić 2012. godine.

To je bilo vrijeme velike fame i straha od napada i tihi likvidacija. Gradom su kružile glasine o trovanju ljudi živom. Politički fukcioneri su vodili računa gdje i šta piju. Mnogi očevici su prijetili, na primjer, da tadašnji reisu-l-ulema Mustafa Cerić odbija piti bilo šta, vodu, čaj, osim onoga što je sam sa sobom ponio od kuće. Koliko god takve glasine djelovale paranoično one su imale za cilj „utjerivanja straha u kosti“ oponentima SDA.

Da fakina tako fina

Poslije toga SDA se suočava se nekoliko velikih kriza tako da se morala više baviti sobom nego protivnicima.

Nakon 11. septembra 2001. godine, kada su izvršeni teroristički napadi na New York, zapadne zemlje su stavile pod lupu islamističke stranke u svijetu, pa tako i SDA.

Aliji Izetbegoviću su tada „zavrnuli ruku“ i zaprijetili da će njegovu stranku staviti na listu terorističkih organizacija. Uporedo su vršili pritisak na njega optuživši njegovog sina Bakira Izetbegovića da je odgovoran za 2 milijarde dolara koliko je novca, prema pisanju "The New York Timesa", „prešlo preko njegovih ruku“.

Pod tim pritiskom Izetbegović se morao povući iz Predsjedništva BiH, kao i sa kormila SDA. Da bi potpuno amortizirao i umanjio pritisak stranaca on svoje vodeće državne i stranačke funkcije prepušta politički bezličnim ljudima Halidu Genjcu i Sulejmanu Tihiću. Radilo se o političkim konvertitima, jer su obojica bili članovi i funkcioneri Saveza komunista Jugoslavije. Alija Izetbegović je imao imidž političkog lisca među balkanskim i svjetskim hijenama, kakvim su ga vrlo lucidno prikazivali karikaturisti.

Ostavljanjem Genjca i Tihića za svoje nasljednike iz današnje perspektive može se ocijeniti njegovim najlukavijim potezom. Iako će zbog ovog poteza tada SDA izgubiti lokalne izbore, kada će pobijediti tzv. Alijansa za demokratske promjene, te kada će Zlatko Lagumdžija preuzeti „bank“ i sjediti u „vrhu stola bošnjačke vlasti“, i to je išlo u prilog lukavom planu Izetbegovića. Time je spasio sina Bakira od progona, a SDA i sebe kutarisao ideološkog islamističkog utega jer će tandem Lagumdžija i Tihić uspjeti odstraniti grupu tzv. „zatvorenički krug“ iz stranke i političkog života uopće. Lagumdžija će pokrenuti optužnice protiv Muhameda Šaćirbegovića i Huseina Živalja zbog pronevjere humanitarne pomoći BiH, kao i protiv Harisa Silajdžića, zbog famoznog nevraćenog „pakistanskog kredita“, dok će Tihić narediti pokretanje optužnice protiv Edhema Bičakčića, zbog čega ga isključuje iz stranke.

Hasan Čengić će se zbog svog ratnog zadatka naoružanja Armije BiH naći na američkoj crnoj listi. Džemaludin Latić, kao izvikani ideolog SDA, sam napušta SDA zbog Tihićevih, po njemu „bogohulnih“ i neislamskih stavova, koje je iznio u svom prvom intervjuu datom baš Senadu Pećaninu, uredniku „Dana“.

Ovakvu kadrovsku transformaciju SDA sa oduševljenjem je podržavao tadašnji Visoki predstavnika OHR-a Vofganag Petrich, koji kao svoj prilog takvoj politici zabranjuje Bičakčiću obnašanje državnih funkcija, a direktnom naredbom zabranjuje Bošnjačku televiziju (BRT) koju je bio pokrenuo Latić, uz blagoslov Alije Izetbegovića.

Državni udar

Svi ovi potezi su išli na ruku tada pritajenom Bakiru Izetbegoviću, jer njegove inkriminacije krađe humanitarne pomoći su podmetnute drugima; Huseinu Živalju, Muhamedu Šaćirbegoviću, Harisu Silajdžiću i Hasanu Čengiću, dok mu je eliminacijom ove grupe „zatvoreničkog kruga“ otvoren put ka stranačkom tronu.

Vrijeme teške depresije u koju je bio zapao, teže mu je bilo od kada mu je otac postao predsjednik nego kada je bio u zatvoru, pa je razmišljao i o samoubistvu, tako je prošlo bezbolno. Za to je najviše bio zahvalan Zlatku Lagumdžiji sa kojim je tajno surađivao posredstvom Adila Zulfikarpašića i Raifa Dizdarevića. Ostalo je bilo do biologije, odnosno do Božje odredbe kojom su obojica njegovih prethodnika na tronu SDA preselila na Ahiret. Poslije njihova odlaska Bakir Izetbegović je znao da u dvojici narcisoidnih populista Harisu Silajdžiću i Mustafi Ceriću uopće nema ozbiljne takmace. Treći narcis Lagumdžija mu nikad nije ni bio takmac, već partner.

Uz sve to posrečit će mu se da je u Turskoj već bio osvojio vlast Recep Taip Erdogan kome mu je otac ostavio „Bosnu u emanet“. Bukvalno, kada je nakon Tihićeve smrti uspio zaposjesti stranački prijesto, a prije toga je već uspio dokopati se očeve fotelje u Predsjedništvu BiH, Bakir Izetbegović se hvalio prijateljima: “Gdje će nam sad biti kraj?!“

Međutim, februarske demonstracije 2014. godine su bile tako žestoke u Sarajevu da se Bakiru Izetbegoviću bila „sledila krv u žilama“. Navodno je naoružan sjedio u svojoj kući na Poljinama spreman pucati u svakoga ko stupi na njegov privatni posjed, što je očekivao nakon povika demonstranata:“Idemo na Poljine!“

Njegove službe su imali prave procjene da su građani Bosne i Hercegovine bili odlučili zaustaviti kretene, idiote i potkapacitirane slugane bjelosvjetskog ološa i gangstera!

To će državni policijski organi, posebno direktor Federalne uprave policije (FUP) Dragan Lukač, okvalificirati kao pokušaj državnog udara. Argumenti za ovakvu tvrdnju nalazili su se u činjenici da su demonstranti bili zapalili i zgradu Predsjedništva BiH.

Ovo je prelomni trenutak promjene politike Bakira Izetbegovića, identičan onome kojeg je njegov uzor i politički mentor Recep Tayyip Erdogan imao u državnom vojnom udaru 15. jula 2016. godine. Način na koji je Erdogan ovo iskoristio za uvođenje diktature u Turskoj, preuzet će i Bakir Izetbegović. On će se bukvalno formirati stranačke falange po po principu „koje je znao Bosnu braniti u ratu, treba njome vladati i u miru“. Tako ponovo mobilizira pod „barjak SDA“ odane generale i komandante, poput Fikreta Prevljaka, Hamdije Abdića Tirga, Nasera Orića i drugih, i pripadnike specijalnih jedinica, poput „Bisera“, „Crnih labudova“, Zelenih beretki“ i drugih jedinica.

U početku su ove falange formirane da budu u „stanju pripravnosti“ kako bi reagirale u slučaju novih demonstracija i zaštitile njega osobno kao i stranačku vrhušku. Prevljaka postavlja na mjesto savjetnika tadašnjem ministru za boračka pitanja Salki Bukvareviću, Osmana Mehmedagića Osmicu postavlja za šefa OSA-e, a Tigru i Oriću prepušta nadzor nad nekim firmama, poput BH pošte, odakle se „namiruju“ basnoslovnim honorarima po osnovu sumnjihiv ugovora, poput otkupa kurbana, a potom i trgovinom mesa sa Turskom.

Demobilizirane komandante spomenutih jedinica nagrađuje poslovnim prostorima u kojima oni otvaraju restorane, frizerske salone i slično. Povrh svega Bakir Izetbegović je ovakvima podijelio oko 7-8 hiljada stanova dok je bio direktor Zavoda za izgradnju grada. Osim što su to permanentni glasači, mnogi od njih su regrutirani u stranačke falange. A najviše regrutiranih pripadnika stranačkih falangi je svakako iz vehabijskih (para)džemata - navodi se u feljtonu TBT-a koji će se nastaviti.