Izvještaj takozvane Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godina dostupan je javnosti danas, na dan kada je prije 13 godina uhapšen ratni zločinac Radovan Karadžić.
Ova komisija je zaključila "da se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida, niti genocid uopće".
- Činjenica je da je postojao plan Vojske Republike Srpske da preuzme kontrolu nad teritorijom same enklave Srebrenica, ali logičan zaključak je da je takva akcija bila od vojnog značaja iz više razloga. Već je rečeno da je to područje bilo pod kontrolom naoružanih brigada 28. divizije Armije Republike BiH čije je sjedište bilo u Srebrenici, stoga je jasno da su snage Vojske RS smatrale da trebaju da imaju kontrolu nad istim. Stalno je postojala prijetnja od naoružane 28. divizije pod komandom Nasera Orića, a jasno je da te trupe nisu samo postizale vojne uspjehe već su počinile i ratne zločine nad srpskim stanovništvom u njihovim selima. Upravo su Direktive 7 i 7/1 VRS donesene zbog prijetećih napada od strane hrvatskih i muslimanskih snaga. Najzad, analizirajući Direktive postaje jasno da je napad na enklavu bio zasnovan na vojnoj nužnosti, odnosno da je glavni cilj bio potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe čime se trebalo spriječiti pojedinačno komuniciranje između ovih enklava – piše u Izvještaju.
Oni tvrde da je važno razlikovati vojni napad od masovnih ubistava koja su uslijedila nakon njega.
- Utvrđeno je da je ultimatum koji je Ratko Mladić objavio bio u skladu sa jednogodišnjom praksom, uvedenom već u Direktivi 4 donesenoj u novembru 1992. godine, gdje je navedeno da se razoružaju vojno sposobni i naoružani muškarci, a ukoliko ne pristanu, naređeno je da ih se uništi. Masovna pogubljenja nakon 12. jula lako se mogu prihvatiti kao stravična posljedica odbijanja predaje – navedeno je u zaključnim razmatranjima.
Međunarodna komisija tvrdi da nalazi Tribunala u Hagu o genocidu neće izdržati test vremena jer je Komisija uvjerena da se zločini u Srebrenici "ne mogu smatrati genocidom prema odredbi Člana VIa Rimskog statuta u kombinaciji sa obrazloženjem da se takvo ponašanje mora dogoditi u kontekstu obrasca sličnih postupaka usmjerenih protiv te grupe ili da je to ponašanje samo po sebi moglo prouzrokovati takvo uništenje.
U širem smislu, od presudnog značaja za prevenciju budućih genocida je da se pojam genocida kao zločina nad zločinima ne smije razvodniti. Ako bi se taj termin tako olako koristio, kao u slučaju događaja u Srebrenici tokom jula 1995. godine, na kraju bi postao besmislen. Ako se takvo pravno razumijevanje ostvari u budućnosti, navodi o genocidu postali bi redovni saputnici svake vojske i zajednički za sve sukobe i što je najvažnije nosili bi sa sobom male posljedice – navodi se u Izvještaju Komisije.
Bavili su se i brojem stradalih srebreničkoj regiji, prvenstveno "brojem ubijenih muslimana". Odbacuju činjenicu da ubistvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti.
– Nalazi Komisije pokazuju da se zločin takve prirode nije dogodio. Štaviše, Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike BiH unutar Srebrenice formirale vojnu kolonu sa više od 12.000 pripadnika vojske koja se probila kroz formacije srpske vojske i krenula prema muslimanskoj teritoriji. Napadi na ovu kolonu, koji su prouzrokovali smrt približno četiri do pet hiljada pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama. Međutim, pogubljenje 2.500- 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, pored nekoliko stotina razmijenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin. Komisija ne sumnja u zločinačku prirodu ovih ubistava – navodi se u zaključcima.
Izvještaj na 1.000 stranica možete pročitati OVDJE. Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici potvrđen je brojnim presudama, od Međunarodnog suda pravde u Hagu, preko Haškog tribunala, do sudova u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.
Podsjećamo, u Potočarima je do sada ukopano 6.690 žrtava genocida dok je na drugim lokacijama, a prema željama porodica žrtava, ukopano još 237. Još se traga za oko 1.000 nestalih.
