Mezarje Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, koje mnogi nazivaju dolinom bijelih nišana, obilaze porodice ubijenih u genocidu počinjenom u julu 1995. godine u Srebrenici, javlja Anadolija.
Očevi i majke, članovi porodica ubijenih, obilaze svoje najmilije koje su ukopali prethodnih godina u mezarju Memorijalnog centra.
U hladovini doline bijelih nišana, u blizini mezara dva sina, koji su ukopani jedan do drugog, sreli smo roditelje Izeta i Arifu Osmanović.
Izet se uspio spasiti iz Srebrenice u julu 1995. godine. Kako je kazao, imao je sreće i uspio je izaći iz ovog grada sa ženama i djecom i malim brojem muškaraca.
- Moja je sreća bila da sam na ramenu nosio unuka. Prošao sam pored jednog vojnika i nije mi ništa rekao, ali je mahnuo drugom da me vrati. Kćerka mi je rekla da skočim na kamion, ja sam to i uradio. Tako da sam imao neku sreću. Izašao sam na kamionu. Dva brata su mi odvojili iz kolone - ispričao je Izet.
Sinovi Muhidin (22) i Mirzet (16) su otišli sa kolonom muškaraca preko šume, pokušavajući doći do slobodne teritorije. Nisu uspjeli. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u jednoj od masovnih grobnica u okolini Zvornika. Ranije, prije genocida, u Srebrenici im je poginuo još jedan sin Vahidin.
Majka Arifa priča o sinovima i plače. Grli bijele nišane sa imenima ubijenih sinova.
- Kod Zvornika su pronađene njihove kosti. Došla sam da obiđem mezare još koji put dok sam živa. Ne mogu opet na dženazu doći. Imamo još samo kćerku i dva unuka. Ne mogu nikome opisati kako je doći ovamo, ko nije to dočekao ne može mu se kazati kako je. Ali insan mora da živi, ne može se na silu umrijeti. Živjeti se mora, ne možeš živ u zemlju - izjavila je Arifa pojašnjavajući da su posmrtni ostaci jednog sina pronađeni u više masovnih grobnica.
Dok priča nabraja imena mnogobrojnih članova bliže i daljnje familije koji su ubijeni u genocidu i ukopani u mezarju Memorijalnog centra. Kako su nam kazali, treba im cijeli dan i puno snage da obiđu sve mezare u dolini bijelih nišana.
