Zelena pijaca, koja se nalazi u centru Bosanske Gradiške, ranijih godina bila je svakodnevno krcata. Prodavači nisu imali dovoljno štandova pa su voće i povrće prodavali na prilaznim ulicama i po trotoarima. Danas je sve drugačije, polovina štandova je prazno, nema ni kupaca ni prodavača.

Minka Purković, ubraja se u najveće proizvođače povrća u Lijevče polju. Što proizvede, to i proda iz prve ruke, bez nakupaca.

- Nekada smo pune ruke posla imalii ja i suprug Emir. Koliko god bi dovezli povrća i prodali bismo. Imali smo svoje redovne mušterije. A tokom ljeta tu su i naši ljudi iz dijaspore. Sada je sve otanjilo, ljudi odlaze u inostranstvo, a u brojnim tržnim centrima prodaju i voće i povrće. Sve se teže dolazi do novca, kaže Purković.

Slično razmišlja i Milica Čikić. Ona je na pijacu dovezla voće i povrće proizvedeno na obroncima Kozare, u selu Grbavci.

- Zaista je teško, a uslovi na pijaci nisu sjajni. Vruće je, na otvorenom smo, a sve poskupljuje, od goriva do zakupnina na pijaci. Pa kad uzmemo u obzir i sušu, naša računica je veoma mršava, kazala je Milica Čikić.

Cijene na pijaci su prihvatljive i niže su u odnosu na druge pijace u regionu.

Situacija nije bolja ni na ostale dvije pijace, stočnoj i pijaci neprehrambene robe. Žestoka konkurencija u trgovini i odliv stanovništva učinili su svoje. Sve je manje i kupaca iz Hrvatske, kojima više nije tako povoljno dolaziti u nabavku preko Save. Pijace kao da postaju prošlost, ne samo u Bosanskoj Gradišci. Slično je i u okolnim opštinama.