Priča o Ali-hodžinoj džamiji, koja seže duboko u prošlost, jedna je od najtužnijih u kulturnom pamćenju Mostara i Hercegovine.
OKONČANA OBNOVA
SJEĆANJE NA TUŽNI DOGAĐAJ
Zapaljena 1687., na bajramsko jutro, a vjernicima koji su klanjali odsijecane glave. Na zidu mihraba ostali utisnuti tragovi imamovih krvavih ruku
Na fotografiji iz 1920. godine vidi se munara džamije. ARHIV
Priča o Ali-hodžinoj džamiji, koja seže duboko u prošlost, jedna je od najtužnijih u kulturnom pamćenju Mostara i Hercegovine.
Ova džamija, u narodu nazvana „Krvava“, jedna od rijetkih koje su obrađene u brojnim studijama, ali i u književnosti, danas više ne postoji na mjestu na kojem je izgrađena prije 1631. godine na Raljevini, tik uz Radobolju, a kako se to doznaje iz sidžila mostarskog kadije.
Džamija je zapaljena 1687. godine, na bajramsko jutro. Na bajram-namaz u džamiju je, kako je zapisano, provalio serdar Stojan Janković sa svojim uskocima. Vjernicima koji su klanjali odsijecali su glave. Na zidu mihraba ostali su utisnuti tragovi imamovih krvavih ruku. Nakon pokolja u džamiju su ubacili sijeno i zapalili je. Uz nju, izgorjela je skoro cijela Ali-hodžina mahala.
Opis stradanja mostarskih muslimana i taj strašni zločin dao je naš veliki revolucionar Avdo Humo u svojoj knjizi “Moja generacija”, koja je ocijenjena kao jedna od najvažnijih u memoarskoj književnosti BiH.
O tom stradanju Humi je priču prenijela njegova nena: “... Svi su oni bili pobijeni, ostale su lokve krvi...”.
Dva stoljeća od pokolja, 1868. godine, na istim temeljima džamiju je obnovio Derviš Dedaga Čengić i za njeno izdržavanje založio je dvije kuće i vrt. Nakon obnove Mostarci su, kako je to zapisao Hamdija Kreševljaković u svom opusu o porodici Čengić, džamiju nazivali i Dedagina džamija, kao i Džamija na vakufu.
Nažalost, ponovo je stradala u namjerno izazvanom požaru 1922. i otad je prestala služiti svojoj namjeni. Zanimljivo je da je munara ove džamije 1934. prenesena u Jablanicu i ozidana uz tamošnji mesdžid.
Do 1955. godine vidjeli su se njeni temelji i nekoliko nišana koji su se nalazili u groblju oko nje, a od tada je sve bilo u potpunosti zapušteno, sve do juna 2010. godine.
Tada su, kako nam je rečeno iz Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Mostar, izvedena arheološka istraživanja koja su rezultirala pronalaskom temelja.
Tokom arheoloških istraživanja otkriveni temelji. M. SMAJKIĆ
- Na osnovu tih istraživanja izrađen je glavni projekt za njenu obnovu. Jedna je od pet vakufskih objekata obuhvaćenih protokolom o rekonstrukciji ili ponovnoj izgradnji koji je Vakufska direkcija IZBiH potpisala s Direkcijom vakufa Republike Turske na području Medžlisa - podsjetili su iz MIZ-a Mostar.
Avdo Humo: Dao opis stradanja. ARHIV
Humo u knjizi navodi da je sa svojim vršnjacima kao dječak “obilazio džamiju koja je okolo bila zarasla u šiblje i visoku travu, a šire oko nje su bili voćnjaci kajsija i trešanja”.
- Bila je bez vrata s potpuno propalim krovom i sagnjilim podom, s mnogo rupa u zidu gdje su se krili gušteri, a na razvaljenim krovnim gredama slijepi miševi. Na onim mjestima gdje je kiša nošena vjetrom šibala po zidu tragovi krvavih prstiju su izblijedjeli, dok su na zidu koji je štitio ostatak krova tragovi bili još svježi kao da su nedavno zabilježeni - zapisao je Humo.
POTVRĐENO ZA "AVAZ"
PREMINULA U BOLNICI
PODUZETNICA GA ZASJENILA