Ja nisam gospođa, ja sam doktorica, molim vas da me oslovljavate po tituli.

Ovim riječima, bahato, Sebija Izetbegović, generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, prekinula je novinara prilikom postavljanja pitanja na današnjoj konferenciji za medije.

Prijetnja medijima

U trenutku neviđene krize u Sarajevu, eskalacije pandemije s desetinama mrtvih dnevno, u trenutku kada doktori s KCUS-a upozoravaju da su u funkciju stavljeni neispravni respiratori, da umre svaki pacijent koji bude priključen na njih... Gospođa Izetbegović dobar dio pressa potrošila je na prijetnje medijima, vrijeđanje kolega doktora, ministara, te na liječenje kompleksa i sujeta. 

Pardon, doktorica Izetbegović.

Dalo bi se satima analizirati sve ono što je dr. Izetbegović danas izgovorila. Da je njen vaz slušao legendarni Branimir Džoni Štulić, imao bi materijala da napiše i drugi dio pjesme „Kad fazani lete“.

S obzirom na to da i originalna pjesma kao da je pisana nakon jednog ovakvog pressa na KCUS-u, podsjećamo naše čitatelje na stihove koji danas opisuju stanje u Sarajevu i KCUS-u bolje nego ikad:

Umazane ruke

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico,

mogućnost prosvijećenosti

razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom.

miris zemlje,

koncentrični krugovi gluposti i neznanja

kao prstenje,

ono dalje ne razumijem,

izgleda mi da je mrtva straža.

rekoh sebi,

moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve,

koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim

mržnje

sujete

vlasti

i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge

i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

i rijeka nije bila rijeka u samom početku

i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.

što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava

kad mrtvi fazani lete

a nijedan ne pada.

I što se događa kad očajanje zahvati ljude,

kad očajanje neumitno prelazi u kajanje

gledajući iz daljine konture na sceni

padaju mi na pamet vodene boje,

umazane ruke

brzo se peru.