Pomoć iz Srbije došla je u BiH. Predsjednik Aleksandar Vučić uručio je na Sarajevskom aerodromu 5.000 doza ''AstraZeneca'' vakcina, kojima bi se trebali vakcinisati zdravstveni radnici u Federaciji BiH.
Čuli smo riječi zahvalnosti članova Predsjedništva BiH, a čuli smo i Vučićevo obećanje da ovo neće biti jedina isporuka i da BiH može birati koje vakcine od onih kojima raspolaže Srbija želi dobiti.
Velikodušna ponuda, sasvim u duhu javno obznanjene politike dobrosusjedskih odnosa, gdje se u praksi potvrđuje poslovica da je komšija u mnogim životnim situacijama važniji i preči od brata.
Srbija je, podsjetimo, druga u Evropi po broju vakcinisanih građana, odmah poslije Velike Britanije, i na tome joj čestitaju i iz Brisela.
Bilo je danas i očekivanih pokušaja minimiziranja i sumnji u dobre namjere Srbije, a najdalje je otišla ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković „šupljom pričom“ o indijskom porijeklu ''AstraZenecinih'' vakcina, koje su došle iz Srbije.
-Ne mislim da je neki problem nabaviti ''Covidshield'' iz Indije, mislim da je to relativno lako. Mislim da nije problem nabaviti ni ruski ''Sputnjik'', i to je relativno lako - kazala je Turković medijima.
Ako je tako kao što veli Turković, zašto onda vlasti u BiH i Vijeće ministara, u kojem je ona zamjenica premijera, nisu uradile taj „lagani“ posao, nego su Federaciju BiH smjestili na začelje Evrope, kao jedinu teritoriju koja za svoje građane nije osigurala nijednu dozu vakcine, bilo koje - ruske, kineske, evropske, američke...?
I gdje su u svemu naši, doduše samo na riječima, veliki prijatelji iz Turske? Zašto Turkovićkin stranački šef Bakir Izetbegović nije iskoristio izuzetne lične odnose s turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoanom (Reccep Tayip Erdogan) i nabavio makar simbolične doze vakcina za građane BiH?
Ako već neko relativizira i podozrivo gleda na Vučićev gest, tražeći političku i diplomatsku dlaku u jajetu, zašto istim aršinima ne posmatra i upadljivu pasivnost Turske u borbi BiH s pandemijom koronavirusa.
Predsjednik Erdoan je u ponedjeljak izjavio kako je u njegovoj zemlji do sada protiv COVID-19 vakcinisano više od devet miliona stanovnika (10 posto populacije), čime je ušla među prvih pet zemalja svijeta.
A prva isporuka vakcine protiv COVID-19 od tri miliona doza kineske kompanije “SinoVac Biotech” u Tursku je stigla 30. decembra.
Dakle, u protekla dva mjeseca nismo čuli nikoga iz Ankare ili Sarajeva da je spomenuo mogućnost donacije, makar i tih kineskih vakcina za „bratski“ bošnjački narod, koji je „ostavljen u amanet na brigu predsjedniku Erdoanu“.
Doduše, oni s malo boljim pamćenjem sjetit će se da ni na početku pandemije, prije godinu, Turska nije pokazala posebnu brigu za BiH. Skromnu donaciju medicinskih potrepština, zaštitne opreme, maski i rukavica, raspodijelila je u ravnoj mjeri na sve zemlje regiona. I nakon toga, ništa.
Sada su predsjednik Erdoan i Turska ponovo na ispitu. Hoće li krenuti s pruženom i punom rukom prema Sarajevu, kao što je to uradio Vučić, ili će ostati okupirani sebičnom brigom samo za svoju zemlju i svoj narod?
Možda odgovor zna Bakir Izetbegović.
