U posljednjem nastavku feljtona o Dejtonskom mirovnom sporazumu, procesima koji su vodili do njega i, naknadno, pokušajima promjene Aneksa 4 kao Ustava BiH, analiziramo pitanje ustavnih promjena nakon pada „aprilskog paketa“ 2006. godine.

Prudski proces

Obaranje „aprilskog paketa“ u Predstavničkom domu Parlamenta BiH predstavljalo je i svojevrsnu prekretnicu u postdejtonskoj eri BiH. U godinama koje su uslijedile došlo je do naglog pada interesiranja zapadnih zemalja za procese u našoj zemlji, a među domaćim političkim akterima naglo su porasle međunacionalne tenzije i isključivosti u stavovima. Stoga, ne treba pretjerano čuditi što su i pokušaji promjene Ustava nakon 2006. redom završavali neuspjesima. 

Nakon pada „aprilskog paketa“, sljedeći pregovori o promjeni Ustava odvijali su se u okviru tzv. Prudskog procesa, tokom kojeg su tri nacionalna predstavnika, Sulejman Tihić (SDA), Dragan Čović (HDZ BiH) i Milorad Dodik (SNSD) potpisali šturi sporazum o ustavnim promjenama, a njegov najkontroverzniji dio bila je odredba po kojoj se BiH trebala organizirati kao država četiri federalne jedinice.

Ipak, koliko su sami protagonisti ovog sporazuma bili neozbiljni u pristupu pokazuje i činjenica da su ovu odredbu Dodik i Čović objašnjavali kao formiranje tri entiteta i distrikta Sarajevo, a Tihić kao stvaranje države sastavljene od četiri regije.

Nakon nekoliko mjeseci sastančenja pregovori su završeni i proglašeni neuspješnim. Ipak, na kraju su polučili usvajanjem ustavnog amandmana za Brčko Distrikt kojim se on uređuje kao jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom BiH te teritorij u zajedničkoj svojini entiteta. Ova odluka usvojena je i u Parlamentu BiH i do danas je ovo jedini amandman na Ustav koji je usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Butmirski proces

Nakon propasti prudskih pregovora, međunarodna zajednica ponovo je intervenirala. U oktobru 2009. organiziran je tzv. Butmirski proces, koji je bio predvođen vodećim političarima EU, na čelu s Karlom Biltom (Carl Bildt), tadašnjim predsjedavajućim Vijeća EU, i Olijem Renom (Oli Rehn), komesarom za proširenje EU, uz otvorenu podršku SAD koje je predstavljao diplomat Džejms Stajnberg (James Steinberg), zamjenik ministra vanjskih poslova. 

Pregovori su dobili ime po mjestu na kojem su se vodili, vojnoj bazi u Butmiru. Predložene reforme sadržavale su rješenja slična kao i „aprilski paket“. No, u odnosu na period od prije tri godine, kada je „aprilski paket“ predložen, politički i međunacionalni odnosi u BiH bili su bitno narušeni, tako da je ovaj paket reformi glatko odbijen.

Sfera nagađanja

U posljednjem desetljeću vodeće bh. političke stranke također permanentno zahtijevaju ustavne promjene. No, od tri nacionalna bloka mogu se čuti tri suprotna zahtjeva za ustavnim promjenama. Srpska strana, u ovom periodu predvođena SNSD-om i Miloradom Dodikom, zahtijeva poništavanje gotovo svih reformi i prijenosa nadležnosti koji su se desili do 2006. te vraćanje „izvornom Dejtonu“. 

Hrvatske stranke, u prvom redu HDZ BiH, koji je s „aprilskim paketom“ pristajao na jačanje državne vlasti i smanjenje ovlasti Doma naroda BiH, sada je, upravo suprotno, kao svoj glavni cilj počeo isticati promjenu mehanizma odlučivanja kojima bi se dodatno učvrstio princip etničkog predstavljanja i promijenio izborni zakon po pitanju popune Doma naroda u FBiH, ali i izbora članova Predsjedništva, na način da se hrvatski delegati u Domu naroda FBiH imenuju predominantno iz kantona u kojima Hrvati čine etničku većinu, a da se hrvatski član Predsjedništva bira s većinski hrvatskih teritorija.

Probosanske stranke i dalje zagovaraju one reforme koje bi išli u pravcu jačanja državnog nivoa vlasti nasuprot entitetskog i slabljenja mehanizama etničkog odlučivanja. Naravno, s ovako postavljenim, međusobno isključivim zahtjevima, u BiH godinama nije moguće postići konsenzus o ustavnim promjenama.

Na onoj, probosanskoj strani, mnogi se nadaju da bi dolazak Džoa Bajdena (Joe Biden) na čelo SAD, političara koji je dobro upućen u situaciju u BiH, ponovo moglo biti otvoreno pitanje ustavnih reformi u BiH, na tragu procesa koji su se dešavali do 2006. godine. Ipak, za sada to ostaje samo u sferi nagađanja.

(Kraj feljtona)

Presuda ’Sjedić-Finci’

Po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija, koji su kao pripadnici nacionalnih manjina bili onemogućeni da budu birani u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda BiH, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je odluku da je Ustav BiH diskriminatoran te da je prekršen član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima u vezi s članom 3. Protokola 1 koji garantira pravo na slobodne izbore. 

Iako je u početku postojao veliki pritisak EU da se ove diskriminatorne odredbe iz Ustava otklone te i pored nekoliko inicijalnih prijedloga za promjene, vodeće bh. političke stranke nikada nisu uspjele postići konsenzus o promjeni spornih ustavnih rješenja.