Nezapamćena tragedija koja se dogodila u Posušju gdje je osmero mladih preminulo od posljedica gušenja plinom odnosno trovanja ugljen-monoksidom, opet je otvorila pitanja da li su ovi mladi ljudi mogli biti spašeni.
Da li su mogli da prežive i šta je sve trebalo učiniti u medicinskom kontekstu da je neko na vrijeme došao na vrata vikendice u kojoj je proslava održana, dao je dr. Nenad Karanović anesteziolog za "Slobodnu Dalmaciju".
- Da je neko "naletio" u prvim trenucima, kada je plin počeo trovati te mlade ljude i da ih je iznio vani, na čisti zrak životi su im mogli biti spašeni. Ma, da je samo neko otvorio prozore, da se razrači prostorija u kojoj su boravili, cijela ova tragična priča ne bi bila ovakva. Mediji pišu da je prozor bio otvoren, no zasigurno ne dovoljno da u tu kontaminiranu prostoriju uđe potrebna količina zraka koja bi "očistila" ugljični monoksid - kazuje dr. Karanović.
Smrt je kod mladih ljudi nastupila zbog nedostatka kisika u krvi.
- Umjesto kisika u krvi, krv je "zaposjeo" ugljični monoksid i zbog toga je i mozak ostao bez kisika, a usljed toga nastupila je smrt. Teško je reći koliko je trebalo vremena da bi došlo do smrtnog ishoda. To je individualno pitanje, a ovisi o zdravstvenom stanju osobe, godinama, kondiciji... Ne nastupa smrt kod svih u isto vrijeme. Kod starije i bolesnije osobe, smrt će zbog trovanja ugljičnim monoksidom nastupiti prije - pojasnio je dr. Karanović.
Ugljen-monoksid je vrlo podmukao plin.
- Kada se na selu loži vatra uz pomoć ugljena, takve je prostorije uvijek potrebno zračiti, da uvijek bude cirkulacija čistog zraka - kazuje dr. Karanović.
Smrt kod ovakvih slučajeva trovanja nastupa u roku od nekoliko minuta.
- Nastupanje vremena smrti svakako ovisi i o količini ugljičnog monoksida koji je "pušten" u prostoriju, o tome kolika je to prostorija... Naime, ukoliko neka prostorija ima 200 kubika zraka, u njoj se teže otrovati nego u prostoriji koja ima, recimo samo 100 kubika zraka, odnosno koja je manja. "Prokletstvo" ugljičnog monoksida je u činjenici da je on plin bez mirisa, okusa i da je nevidljiv. No, ukoliko je ugljični monoksid "potekao" iz generatora, ta mladost je trebala osjetiti smrad benzina, odnosno ispušnih plinova, ukoliko je generator radio na pogon benzina. Očigledno ga nisu osjetiili ili mu nisu pridavali važnosti - pojašnjava dr. Karanović.
U ovom slučaju vrijeme provedeno u kući bilo je pogubno.
- Da je neko ušao u tu kuću, kada su oni tek počeli "tonuti u san", jer se od ugljičnog monoksida "utone u san" i da ih je sve iznio vani na čisti zrak ili da je samo otvorio prozore i napravio "propuh" ta bi djeca danas, vrlo vjerojatno bila živa, kazuje dr. Karanović.
Pomoć im je mogla biti pružena, uz pretpostavku da ih je neko omamljene, ali još žive odvezao i u barokomoru.
- Da, ali u tu su barokomoru morali biti prevezeni najdalje 45 minuta od trenutka pronalaska, ukoliko bi bili živi. Naravno, prije odlaska u barokomoru, morala bi im se pružiti prva pomoć, oživljavanje, davanje kisika, ukoliko je to potrebno, kazuje dr. Karanović.
Koliko bi im pomogla barokomora pojasnio je dr. Gojko Gošović, poznati ljekar hiperbarične medicine iz Splita.
- Da su u trenutku pronalaska bili živi, moglo im se pomoći u barokomori, naravno uz pretpostavku da su u nju dovedeni na vrijeme. Prije toga bi trebalo obaviti reanimaciju, transport sa kisikom iz tog mjesta u Hercegovini, do barokomore, uz pretpostavku da kod njih nisu nastale maligne aritmije srca. Kod ovakvih trovanja, ukoliko osoba preživi, znaju ostati neurološke posljedice. Stravičan slučaj, koji se mogao spriječiti da su, kojim sučajem bili otvoreni prozori - zaključio je dr. Gošović.
