Bosna i Hercegovina može očekivati snažniji američki angažman na jačanju državnih kapaciteta, čak i ako na izborima u SAD pobijedi Donald Tramp (Trump). Trijumfuje li Džo Bajden (Joe Biden), obnova zapostavljene mreže euroatlantskih odnosa u najvećoj mjeri ići će naruku BiH, kazao je u intervjuu za „Dnevni avaz“ redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, novinar, esejista i publicista Nerzuk Ćurak.

Lokalni izbori

Manje od 20 dana ostalo je do lokalnih izbora u BiH. Uzimajući u obzir brojne malverzacije za glasanje putem pošte, stoji li tvrdnja da se susjedne države miješaju u izbore u BiH?

- Nažalost, BiH je država u kojoj ni lokalni izbori ne mogu biti samo lokalni i to je negativna posljedica politički predozirane zemlje. Građani se i za lokalne izbore opterećuju velikim megapričama o naciji, državi, opstanku, miješanju drugih država u izbore, umjesto da glavna debata budu komunalne politike. Živimo u državi u kojoj se lokalno i globalno prepliću i očigledno, dok god imamo ovakvu konstituciju političke zajednice, da će to biti upravo tako: stalno prekrivanje malih životnih politika velikom politikom. Stoga nije neočekivano da se Srbija i Hrvatska sa svojim “velikim politikama” na različite načine miješaju u bh. politički život i to je miješanje poprimilo razmjere degutantne političke nekulture.

Svjesni smo mi u BiH, barem djelimično, te političke nekulture, ali od te svjesnosti nemamo ništa ako BiH ne razvije proaktivnu politiku kojom će, sa stajališta nezavisne i međunarodno priznate države, promptno i dalekosežno reagirati na “pokroviteljske” politike susjednih zemalja. Naravno, imajući u vidu limite dejtonskog uređenja BiH, to je lakše reći nego uraditi. Ipak, uvjerenja sam da lokalni izbori u BiH nemaju geopolitički značaj, osim u onoj mjeri da neko sakrije svoj neuspjeh. Tu, prije svega, mislim na člana Predsjedništva BiH iz RS Milorada Dodika koji, suočen s ozbiljnom ekonomskom krizom u svojoj latifundiji, igra na kartu “geopolitičnosti” lokalnih izbora kako bi izbjegao pobunu osiromašenog građanstva.

Kako ocjenjujete stanje u bh. politici? Možemo li reći da ovaj predizborni period najbolje oslikava političku scenu u BiH?

- Politički dizajn BiH je tako skrojen da ova država unaprijed favorizira nacionalističke mreže i to je najveći problem dejtonske arhitekture. Nacionalističke infrastrukture umješno koriste tu prednost koja im je prethodno data. Naš život je trajna predizborna kampanja u kojoj je teško očekivati da će građanstvo većinski prepoznati one politike koje u suženom manevarskom prostoru hoće i djelimično uspijevaju nametnuti izgradnju boljeg društva kao temeljno pitanje. Nacionalizam je s onu stranu izgradnje boljeg i pravednijeg društva, ali strah je njegov najveći saveznik koji se iz godine u godinu multiplicira, a za vrijeme izbornih kampanja dodatno potcrtava, pa zato nakon svakih izbora uglavnom imamo vječito vraćanje istog.

Ne znam šta je to u ljudima da ih više privlači laž saopćena na neki erotičan način nego politike koje hoće društvo veće jednakosti i socijalne pravde, ali čiji protagonisti možda nemaju “dodikovski” eros za pridobivanje birača. Već tri decenije relativno iste strukture vladaju ovom zemljom, vide da im plemenska matrica upravljanja prolazi pa im se čini da će Bosna uvijek ostati njihovo leno. To će se promijeniti onda i samo onda kada saveznik progresivnih politika postanu sami građani. Trijumf nenacionalističkih politika u parlamentima plus aktivni građanski trening na ulicama je najbolja formula da se promijeni ova nazadna i primitivna matrica političkog života u BiH.

Priča o Rusiji

Kako gledate na utjecaj Rusije u BiH, kao i na otkazanu predizbornu posjetu ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova?

- Priča sa Rusijom je vrlo zanimljiva. Angažman na zapadnom Balkanu njima može donijeti prednost, ali može biti i put u daljnju redukciju ruske geopolitičke snage. Izuzev Srbije i BiH, sve druge zemlje Balkana su članice NATO-a ili i NATO i EU. U toj ambijentalnosti bilo bi krajnje glupo reći da je Rusija pobjednik u ovom regionu, prije bismo mogli zaključiti da je gubitnik. Mislim da se Rusija zainteresirala za ovaj region upravo zbog vakuuma u koji je zapadni Balkan ušao kad je transatlantska alijansa stavila na čekanje jedan dio ove regije. Tada je Rusija shvatila da bi mogla dobiti mikrogeopolitički prostor koji može postati karta za geopolitičko odmjeravanje sa Zapadom. Pitanje je da li to Zapad uvlači Rusiju da bi je primorao na veće rastezanje nego što Rusija to može podnijeti, pa da ruska prisutnost na Balkanu bude početak pada njene moći ili je, ustvari, na djelu nojevska nezainteresiranost Zapada.

Zemlje zapadnog Balkana provode jednu vrstu samoubilačke politike ako insistiraju da im daleka Rusija ili nešto bliža Turska budu glavni saveznici. BiH treba insistirati na moralnoj obavezi Zapada da pomogne ovoj zemlji. Bosna ne koristi dovoljno sve svoje potencijale da nametne tu moralnu agendu. To znači da se mora snažno insistirati na Dejtonskom mirovnom ugovoru kao dinamičkoj i integralističkoj interpretaciji BiH s ciljem njenog razvoja kao ozbiljne i zrele države. Zapad ima tu obavezu, tačnije obavezu transformacije Dejtona u instrument transformacije BiH u kvalitetniju i bolju državu. Svjedoci smo da je posljednjih godina Dejton korišten kao instrument dezintegracije BiH. Iako su OHR i PIC pustili Srbiji i RS da negiraju Dejton, a da istovremeno u javnom prostoru proizvode mantru kako su najviše za Dejton, ipak nisu uspjeli demontirati Bosnu.

Budući da je to tako, Bosna treba, osnažena svojom političkom egzistencijom, uvjeriti Rusiju da treba stajati iza svojih riječi. Koje su to ruske riječi? Rusija je neupitni pobornik suvereniteta BiH i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ako je Rusija ozbiljna država, onda Milorad Dodik ne može biti njen saveznik, jer je on svakodnevni negator Dejtona. Dakle, Dodik negira rusku politiku na Balkanu. Važno je uvjeriti Rusiju da BiH drži do njene privrženosti mirovnom ugovoru i da zbog toga BiH želi da Rusija odustane od svoje bjanko podrške mutnom savezniku koji negira njenu glavnu orijentaciju. To se mora uraditi i na taj način izvesti stvar na čistinu, da se vidi na koju Rusiju Sarajevo može računati i da li uopće treba računati.

Američki državni sekretar Majk Pompeo (Mike) posjetio je više država u regionu, boraveći u Hrvatskoj uputio je značajne poruke i za BiH. Američki ambasador u BiH Erik Nelson (Eric) najavio je izmjene Ustava BiH. Možemo li očekivati snažniji angažman SAD u BiH?

- SAD su najvažniji saveznik BiH, bez obzira na administraciju koja se nalazi u Bijeloj kući. Dakle, iako je BiH daleko od SAD, one su toliko inkorporirane u dejtonsku BiH da se to savezništvo postavlja kao uvjet svih geopolitičkih uvjeta. Razlog za to leži, prije svega, u činjenici da je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog ugovora BiH postala dio američkog imperijuma, i to onaj dio u kojem Amerikanci, kvalitetom svog angažmana, od BiH prave bolju ili lošiju državu. Ako je taj angažman intenzivan, kao što je bio u prvoj dionici nakon potpisivanja Mirovnog ugovora, zemlja grabi naprijed. Kad SAD nemaju naglašen interes za Bosnu, onda domaći protuamerički miševi i unutrašnji secesionistički akteri vide da mogu doći do izražaja i rade na politikama koje vode ka destrukciji BiH.

Mislim da, bez obzira na moju nadu da će Bajden pobijediti na izborima, ukoliko pak predsjednik Tramp dobije drugi mandat, BiH ne ostaje ništa drugo osim da iskoristi sve tajne i javne instrumente koje ima na raspolaganju, da destruira antibosanske politike koje žele da prodru do predsjednika Trampa i da debosniziraju američku vanjsku politiku. Ako pobijedi Bajden, euro-američko savezništvo će se obnoviti i to može voditi postepenim, pozitivnim promjenama u BiH, u korist svih njenih građana. Mislim da možemo očekivati neku vrstu snažnijeg američkog angažmana i ako bi se ponovio Trampov mandat. Ali kažem da to u velikoj mjeri zavisi od nas samih, jer znate, nekad se morate silno truditi da kao mala država nametnete neku svoju agendu. 

Balkanska politika

Može li promjena vlasti u Crnoj Gori značiti prekretnicu za politike širom regiona?

- Demokratska partija socijalista Crne Gore (DPS) je pobijedila na izborima, ali odnos snaga na političkoj sceni stvorio je uvjete da jedna antiđukanovićevska koalicija pokuša konstituirati vlast. Milo Đukanović je, najvjerovatnije, političar u regiji koji je doživio najveću pozitivnu transformaciju. Od nekog ko je bio lider anticrnogorske politike, došao je do čovjeka koji je u ogromnoj mjeri utjecao na obnovu crnogorske državnosti i koji je tu državu stavio na tračnice zapadnog svijeta i sve to zaštitio ulaskom Crne Gore u NATO. Veoma je pozitivno što je Đukanović bez ikakvih problema pozvao pobjedničku koaliciju da formira vlast, što je potvrdilo da Crna Gora, bez obzira na 30 godina iste vlasti, nije banana država, već jedna ozbiljna država s najvećim demokratskim potencijalom od svih država regije, a koje još nisu postale članice EU.

Drugi uvjetno pozitivan parametar je pojava Dritana Abazovića s građanskom koalicijom URA koji se vodi idejom iznutra pomirene, a prema vani prozapadne Crne Gore. Međutim, Abazović kao mlad političar želi pokazati da je moguća mirovna transformacija Crne Gore koja će u jedan zajednički blok uključiti suprotstavljene političke ideje i narative, čak i one politike za koje ne možemo reći da su procrnogorske. Promjena vlasti u Crnoj Gori je dobra stvar ako vodi daljnjem razvoju nezavisne i suverene Crne Gore i daljnjem poništavanju velikosrpskog nacionalizma. Bilo bi divno da u Crnoj Gori konačno dođe do političke promjene, ali na način koji isključuje velikosrpsku agendu. 

Najava ambasadora Nelsona

- Najava ambasadora SAD u BiH Erika Nelsona (Eric) o ustavnim izmjenama bila je odmjerena i pragmatična. Ali, nemojte sumnjati da je Dodik nakon te najave pokrenuo svu svoju mašineriju kako bi to u budućnosti bilo zaustavljeno. Da li se iko na strani onih koji se smiješno zovu probosanske snage (da bi bile probosanske moraju zahvatati teritoriju cijele države) uhvatio za ovu Nelsonovu najavu i da li je započelo ozbiljno strateško razmišljanje o američkom ispipavanju terena za ustavne promjene? Unaprijed potpisujem da je to već stara, prazna vijest u kabinetima "probosanskih snaga".     

Zajednički problem na Balkanu

- Naš najveći zajednički problem, evo više od tri decenije, je nacionalistička Srbija koja, kako se vremenski udaljavamo od rata, naprosto želi zabetonirati veliku laž o svojoj čistoti i miroljubivosti, pa na osnovu priznate laži kao istine prikazati sebe kao vodeću mirovnu politiku u regionu. Kada bi Vučićeva vlada pokajnički priznala da je velikosrpski nacionalizam prouzrokovao sve druge nacionalizme i kada bi uzrok i posljedica bili uspostavljeni kao normalni poredak stvari, onda ne bi bilo straha da bi u skoroj budućnosti Crna Gora mogla biti još jedna srpska država. Ovako kako je, sve opcije su moguće i ja se samo mogu nadati da je mir na zapadnom Balkanu moguć i izvjestan kao nepovratan proces koji više ništa ne može ugroziti.