Piše mi Bosanac. Nurija Omerović, iz St. Louisa, u Americi:
„Američki zakon propisuje. Prikupiti sto hiljada potpisa u trideset dana i predočiti u nadležni department SAD vlade može pokrenuti proces da Senat i Kongres pristupi promjeni Dejtona. Mislim da mi imamo više od dvjesta hiljada naturalizovanih Amerikanaca sa statusom citizen (građanin) koji su protjerani iz Bosne, iz dijela RS, mislim Bošnjaka. Sa dobrom pripremom, kampanjom i digitalnom tehnologijom vjerujem da možemo skupiti više potpisa od zakonskog propisa.
Takođe, taj kapacitet ljudi može uticati na izbor američkog predsjednika. Samo postoji jedan uslov, a to je da se okupi naša pamet i pokrene narod koji je skoro pa odustao sam od sebe. Proces početi narodnom skupštinom u Dejtonu koja bi pripremila platformu za peticiju, uključujući mobilizaciju ljudstva i materijalnih novčanih sredstava. Dijaspora može podnijeti većinu troška. Primjer: trista hiljada ljudi puta 0,25 centi = 75.000 dolara puta 12 mjeseci, to je 900.000 dolara, puta pet godina jeste četiri ipo miliona.
Imajte na umu da dosadašnja garnitura zvanih i samozvanih, vjerskih i nevjerskih predstavnika u zemlji i inostranstvu nema neki status u narodu. Upropašćena tužba protiv Srbije, izgubljeni izbori u Srebrenici, uništen povratak, desetogodišnje ponižavanje naroda i države od Dodika, spavanje Incka itd. (...) Oni misle naš narod je loš a ja duboko vjerujem da boljeg naroda na svijetu nema. Imajte na umu da nas Amerikanci veoma cijene kao radnike i sugrađane i tu imamo snagu.
Hvala na Vašem vremenu i oprostite još jednom jer ne znam koliko sam vas uznemirio.“
Hvala tebi, poštovani Nurija. Ovakva pisma meni pomažu da se smirim.
Nisam sam u uvjerenju da naši marljivi i umni ljudi iz tzv. dijaspore nipošto ne smiju ostati samo faktor našeg materijalnog opstanka i preživljavanja. Primjer djelovanja Instituta za genocid, u Kanadi, koji je pod rukovođenjem dr. Edina Ramića uspio ishoditi neke krupne odluke kanadskog parlamenta, kao i primjeri entuzijastičkog organiziranja naših poslovnih ljudi širom Amerike (pod krovom Kongresa Bošnjaka svijeta, s predsjednikom Azemom Derviševićem) svjedoče da se može raditi mudro, na opštu korist, pod jednim uslovom: da se u te poslove ne pripuštaju izbirikani sebičnjaci i uhljupi. Ako mene iko i za šta bude pitao, ja ću se zalagati za to da se svaki dolar/euro/bam što ga naši ljudi otamo šalju našim ljudima i institucijama ovdje – uslovi konkretnim političkim i drugim zahtjevima.
Hvala ti na javljanju, poštovani Nurija.
Oni misle naš narod je loš, a ja duboko vjerujem da boljeg naroda na svijetu nema. Imajte na umu da nas Amerikanci veoma cijene kao radnike i sugrađane i tu imamo snagu.
