U gazi Husrev-begovo džamiji u Sarajevu džuma-namaz danas je predvodio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.
Na hutbi je govorio o 25. godišnjici genocida u Srebrenici. Hutbu prenosimo u cijelosti:
Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova, s Čijim imenom započinjemo svaku našu dovu, svako naše obraćanje i svaki naš dobar posao.
Neka su salavati i selami na sve vjerovjesnike i posljednjeg među njima, voljenog Muhammeda, a.s., njegovu porodicu i ashabe.
Ištemo oprost i milost za naše šehide u ovom danu i u svakom danu u kome sunce izađe. U našim srcima i u našim dovama su sinovi i kćerke Srebrenice, i živi, i mrtvi, mučki ubijeni od ruku zločinaca u zločinu Genocida. Proklet neka je svaki zločinac i njegovo djelo i oni koji su mu pomagali, do Sudnjega dana.
Braćo i sestre!
Danas je petak, 10. juli 2020. godine. Vrijeme je džuma-namaza. Mu'mini su u svojim džamijama na namazima, skrušeno u svojim dovama spominju Allaha, moleći za Njegovu milost i oprost. Zahvalni smo na blagodatima koje nam On daruje svakoga dana. Ovdje smo na Njegov poziv, jer je petak dan našeg zajedničkog namaza, dan obnovljenog zavjeta da ćemo slušati Allahovu riječ i odazivati se Njegovom pozivu.
Snaga vjere jednog muslimana ogleda se u njegovom moralnom ponašanju u teškoćama i nevoljama i u istrajnosti na Božijem putu. Musliman, čija vjera u Boga je čvrsta i postojana, neće pokleknuti u teškoćama i tegobama, pa čak ni onda kada je i njegov život u pitanju. Iskren musliman će strpljivo podnositi nedaće, koje pogode njega i njegove bližnje, i spreman je podijeliti s drugima patnju, dajući sve od sebe da otkloni nesreću i bol, pružajući pomoć i dijeleći saosjećanje s drugima. Temelj naše vjere u Boga je naše uvjerenje da su snaga vjere u Allaha i povjerenje u vjerovjesnika Muhammeda i zajednicu vjernika ono iz čega crpimo svoju snagu i na čemu temeljimo svoj moral.
Allah, dž.š., kaže: „A snaga je u Allaha i u Vjerovjesnika i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju“. (El-Munafikun, 8)
Braćo i sestre.
Moralna veličina jednog muslimana ogleda se u njegovoj odlučnosti da ustrajno vrši dobra djela, čak i prema onima koji su mu učinili nepravdu. Bez praštanja u zajednici i pokajanja u sebi nema mentalnog zdravlja zajednice, niti moralnog ozdravljenja pojedinca. Praštanje i kajanje su nepresušni izvori dobra, dobročinstva i vjerničke ljepote, koji su neophodni za život u svakom vremenu i na svakom mjestu. Praštanje je snaga i vrhunac vjere, a kajanje hrabrost da se prizna vlastita greška. Jedno od lijepih Allahovih imena je Onaj Koji mnogo prašta i Koji je milostiv.
Njegove su riječi: „Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti“. (Eš-Šura, 43). Ovaj kur'anski ajet bi trebalo da bude zapisan u srcu svakog vjernika, kao i hadis Allahovog vjerovjesnika Muhammeda, a.s., koji je rekao: „Griješni su sinovi Ademovi, a najbolji među njima su oni koji se kaju“.
Dostojanstvo jednog muslimana ogleda se u tome da drugima dadne do znanja da pamti i ne zaboravlja dobro koje su mu učinili, ali i zlo koje su mu nanijeli. Muhammed, a.s., poučio nas je da nije dobar onaj musliman koji nije zahvalan ljudima na dobru, jer: „Ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Bogu“. Također nas je poučio da nije savjestan musliman onaj koji dozvoli da ga iznova varaju, odnosno da ga „zmija ujede dva puta iz iste rupe“.
Nema veće sramote od one u kojoj musliman živi ponižen u vlastitoj kući.
Priroda naše vjere zahtijeva pobunu protiv poniženja, odlučnost u borbi protiv zla i nepravde gdje god da se nađu.
Braćo i sestre.
Ne poginjite glavu pred zlom i nasiljem, jer zlobnici i nasilnici ne zaslužuju da im se klanjamo, poginjemo glave i osjećamo strah i strahopoštovanje prema njima. Neka nam uvijek budu na umu Allahove riječi: „I ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici“. (Alu Imran, 175)
Istine i darovi vjere moraju biti primljeni slobodno, a ne prisilno. Vjera ne trpi ropski odnos među ljudima. Naša pokornost pripada Bogu. Koliko god da živimo, na kraju puta ćemo morati stati licem u lice s Tajnom života i posvjedočiti istinu o sebi pred Gospodarem svijeta. Ali, vjera od nas zahtijeva da i u našem ovozemaljskom životu stanemo jedni naspram drugih, da pogledamo jedni drugima u lice i da priznamo vlastite greške i zlo koje je počinjeno, u nadi da će nas istina iznova sjediniti i osloboditi.
Vjera koja se iskreno ispovijeda Bogu od nas traži da odbacimo od sebe đavolje slavljenje zločina i njegovih izvršilaca. Traži da odbacimo lažne heroje, ubice i da prihvatimo riječ Božiju koja nam je došla kao spasiteljica i radosna vijest, kazana ustima navjestitelja Musaa, Isaa i Muhammeda, neka je na sve njih Božiji mir i spas.
U ovim danima našeg sjećanja na braću i sestre, žrtve Genocida u Srebrenici, iznova potvrđujemo davno izrečenu istinu vjere: ne može čovjek služiti samome sebi, a da ne počne ljubiti svoj lik ili lik svog naroda, pretvarajući ga u lažno božanstvo. Znajte, braćo i sestre, ako čovjek ne štuje istinitog Boga, ako njegovi ciljevi nisu u službi dobra, tada on sebi sazdaje lažne bogove, da bi opravdao svoje zlo. A dobro i zlo nisu isto, kaže Kur'an, makar nas i zbunjivalo mnoštvo zla, koje u svijetu vidimo svaki dan.
Na licu svake žrtve zločina, ma gdje zločin bio počinjen, krvavi su tragovi lažne vjere i krivovjerja. Vidimo to na svakom mjestu, a posebno u mezarju Genocida u Potočarima.
Bijeli nišani na mezarju u Potočarima su svjedoci. Njihova slika će opominjati i onda kada nas ne bude da kao živi svjedoci govorimo o zlu koje je počinjeno rukama onih koji su ga u svojoj duši zametnuli. Dovom ćemo čuvati sjećanje na naše najmilije, otimat ćemo njihove likove od zaborava, uvjereni u njihovu nevinost i besmrtnost.
