Prvi povratnik Pusmulića kod Srebrenice Ramo Ademović (87) najstariji je postač na području cijele općine.  Sjeća se da su postače u zoru budili pijetlovi, a mrsili su se po jedinom satu u selu koji je imao jedan imućniji domaćin.

Želja roditelja

- On bi pred iftar na prozor stavio svoj kućni sat, a mi, djeca, kraj prozora bismo čekali kada će dati znak da je iftar. Djeca bi zatim trčala svako svojoj kući uz povike: „Početak, početak“ - sjeća se Ademović.

U selu nije bilo džamije pa su teravije klanjane u najvećoj seoskoj kući. Zbog dužine namaza i nedovoljno prostora, djeca su bila oslobođena klanjanja tog vakta.

Pamti i post ljeti, kada se kosila trava, žela pšenica i kada bi uzrele trešnje. Cijeli se dan, kaže, radilo po žezi. Odmori u njivama bili su ispod nekog drveta u hladu, a često i pod uzrelim trešnjama.

- Djeci oči ostadoše na crvenim slatkim plodovima. Ali bili smo strpljivi. A poslije iftara, i odrasli i djeca navalili bi na one trešnje - uz osmijeh govori Ademović.

Nekadašnje momkovanje

Ademović se sjeća i momkovanja tokom ramazana. Kaže da je najteže bilo ljeti - tokom dana radili su se svi poljski poslovi, a sijela su trajala od teravije do sehura.

- Dođeš kući, taman zaspiš, ono svane, a roditelji te bude da se ide raditi u njivi dok nije ugrijalo. Kosi se trava do podne, a od podne se ide na žetvu pšenice, i tako sve do iftara, a tokom noći opet sijelo - pamti Ademović.