Hajra Ćatić, majka rahmetli Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice, dane zabrane kretanja zbog galopirajućeg širenja zaraze koronavirusom, provodi u Srebrenici. Kaže da je ulica u kojoj stanuje, što zbog zabrane kretanja, što zbog činjenice da u njoj nema skoro nikoga od povratnika, potpuno pusta.

Obradovana pozivom

- Sama sam, nemam s kim da progovorim. Ovo su dani kad se vidi koga zanima kako živimo kad smo same, kad ne možemo izaći iz kuće. Zovne me Kadira, novinarka, pita kako sam, treba li mi šta, kolega joj Adem nudi da mi bude pri ruci, pa Darko iz Bratunca, radi u nekoj međunarodnoj organizaciji, Amra iz Memorijalnog centra... Čak iz Italije zove me Mubina, pita kako je nama u Srebrenici. Zovu još neki ljudi, od kojih se, možda, i ne nadam da ću im ja pasti na pamet. Ma, ne treba mi ništa osim da progovorim – skoro kroz suze nam je ispričala Ćatić, obradovana našim telefonskim pozivom.

Bez zaštite

Nikad se, kaže, od 1995. godine nije osjećala usamljenije kao ovih dana, kad ne može izaći iz svoje avlije. U vremenu samoće, još više razmišlja hoće li ikad biti identificirani posmrtni ostaci njenog sina Nine, kao i posmrtni ostaci mnogih srebreničkih sinova.

Posebno osjeća strah za one Srebreničane i njihovu djecu koji žive po selima, a koji su, većinom, bez bilo kakve zaštite u danima kad hara virus. Ne zna, veli, da li se ko o njima brine.

- Nema majke kojoj su u genocidu poubijali najmilije, a koja ne boluje od po nekoliko bolesti. Ne daj, Bože, da se neka od njih zarazi, teško da bi ijedna preživjela. Često se pitam da li bismo se, i da osjetimo neke simptome zaraze, ovdje imale kome obratiti. Neka nam je svima dragi Bog na pomoći - poručuje Ćatić.

Opet će se hodati ulicama, ali naša tuga ostaje

- Sin Nermin zove me svakog dana, ljuti se što nisam kod njega, a ja ne mogu da mu objasnim da ne želim nigdje otići iz Srebrenice dok ne nađem barem jednu kost mog Nine. Pa mi, onda, naumpadne naša Rufejda, kojoj su sve pobili, nema nikoga. Oslijepila je, eno je u Sarajevu, kažu, neka žena pazi na nju, kako joj je, ne znam. Zvala sam je neki dan, plače... Proći će korona, ponovo će se početi hodati ulicama, ali nama naša tuga ostaje - navodi Ćatić.