Srednje i starije generacije Bosanaca, a i većina građana bivše Jugoslavije, odrastali su uz stripove, crtane romane. Najpopularniji su bili stripovi Alan Ford, Zagor, Komandant Mark, Blek Stena... Osim ovih „uvoznih“ crtanih romana, svoje mjesto na tržištu i čitalačku publiku našao je i domaći proizvod, kultni strip „Mirko i Slavko“.
Glavni junaci, Mirko i Slavko, bili su partizanski kuriri, hrabri, naustrašivi, nepobjedivi. U svakom broju romana čitaoci, naročito mlađi, oduševljavali su se njihovim herojskim podvizima i borbom protiv Nijemaca. Iz broja u broj strip je postajao sve popularniji.
Čitao se od Vardara do Triglava, pa je u dostigao i mega popularnost. Naravno, strip je, kao i skoro svi tadašnji ratni filmovi, imao zadaću da veliča brobu partizana i komunističku revoluciju.
U novembru 1958. godine, u 23. broju "Dječjih novina", koje su se štampale u Gornjem Milanovcu, izašao je prvi broj stripa "Mirka i Slavka". Iz broja u broj strip je bio sve čitaniji i popularniji. Kasnije, 1963. godine, će biti objavljivan i kao zaseban, samostalan strip, izvan „Dječijih novina“. Iako je zvaničan naziv stripa bio „Nikad robom Mirko i Slavko“, među čitaocima bio je ustaljen kraći naziv „Mirko i Slavko“.
Strip se prodavao u tiražu većem i od 600 hiljada primjeraka po broju. Na osnovu ovoga partizanskog stripa kasnije će biti snimljen i film, u kojem je jedan od glavnih likova i Velimir Bata Živojinović. Popularnosti ovog stripa doprinijela je i činjenica da se list „Dječije novine“ prodavao i u svim školama bivše Jugoslavije. Osim toga, štampale su se i majice sa likom Mirka i Slavka. Njihov lik nalazio se i na školskim torbama, omotima svesaka...
Poznata je izreka koja kaže da historiju pišu pobjednici. Međutim, sudeći po ovom partizanskom crtanom romanu, historiju ne crtaju pobjednici. Naime, crtač stripa „Mirko i Slavko“ Desimir Žižović Buin bio je - četnik..
Autor „Mirka i Slavka“ rođen je 1920. godine u Gornjim Branetićima, selu kod Gornjeg Milanovca, a umro je 1996. godine. Na samom početku rata, Desimir Žižović je pristupio četničkom pokretu. Čak je i u vrijeme pripadnosti četničkom pokretu crtao stripove “Mladi Ravnogorac” i “Ravnogorski borac”, koji su postali vrlo popularni među četnicima. Žižović će kasnije će napustiti četnike i pred kraj rata pristupiti partizanima U jesen 1944., prijavio se za partizansku “Umjetničku zadrugu”, na čijem je čelu bio poznati slikar Đorđe Andrejević Kun.
Poslije rata u muzeju u Čačku bila je otvorena izložba fotografija bivših četnika, državnih neprijatelja. Među fotografijama bila je i fotografija na kojoj se među četnicima nalazi i Desimir Žižović. On ju je, kad niko nije gledao, skinuo sa zida i sakrio.
Zanimljivo je da u njegovim crtanim romanima Mirko i Slavko nikada nisu ubili ni jednog četnika.
Desimir Žižović, koji je bio samouki crtač, vajar i slikar, crte lica junaku Mirku posudio je od svog sina Dragomira, a za Slavka obličje je posudio od dječaka čiji je otac bio vojno lice na prekomandi u Gornjem Milanovcu. Dječak je povremeno radio u magacinu "Dječjih novina", prepakivao stripove i novine.
Kasnije će taj dječak postati slavni fubaler i najbolji strelac u istoriji jugoslovenskog fudbala. Dječak koji je Slavku „posudio“ svoj lik jeste - Slobodan Santrač. Slobodan Santrač je igrao za OFK Beograd, Partizan, Galeniku i Grashopers. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije upisao je osam nastupa. Bio je i selektar Jugoslavije od 1994. do 1998. godine.
Glavni junaci stripa bili su hrabri, neustrašivi, lukavi. Jednostavno, pridavane su im nadnaravne sposobnosti. O tome svjedoči i anegdota u kojoj Slavko upozorava svog prijatelja riječima: “Mirko, pazi metak!“ Nakon tih riječi, Mirko se saginje i kaže.“Hvala, Slavko, spasio si mi život.“
