Jučer je objavljeno da je na bolji svijet preselila hadži Hanifa Osmanović, doktorica koja je svoj radni vijek do aprila 1992. godine provela u Bolnici u Zvorniku, a nakon toga pridružila se odbrani BiH kao ljekar u ratnoj bolnici u Sapni i Teočaku.
Oni koji su je poznavali s tugom će reći da je otišlo još jedno lijepo lice Bosne.
Malo je onih iz Podrinja koji nisu poznavali doktoricu Hanifu, koja je tokom agresije na BiH svu svoju snagu posvetila borcima, prognanicima, prognaničkoj sirotinji, a nakon agresije, borbi za prava onih koji su ginuli za slobodu, kao i prava njihovih porodica.
U vrijeme najtežih napada na slobodni zvornički i teočanski teritorij doktorica Hanifa bila je dio tima hrabrih doktora i medicinskog osoblja iz Zvornika, Kalesije i Tuzle, koji su na samoj liniji odbrane spašavali živote teško ranjenih boraca i civila, u porušenim i zapaljenim seoskim kućama improvizirali prihvatne ambulante, radili, ustvari, sve samo da bi pomogli onima kojima je pomoć potrebna.
Njena doktorska etika i želja da pomogne unesrećenim u najtežim ratnim vremenima odvela ju je i u Mostar, nakon čega se pred kraj rata ponovo našla u svom Podrinju.
Svoje penzionerske dane provela je u Sarajevu, sama, duboko uvjerena da je najveća nagrada za sve što čovjek uradi „ona od Svevišnjeg“.
Ratni arhiv „Avazovog“ fotoreportera Ahmeta Bajrića Blicka, između ostalih, čuva i sjećanja na susret dr. Hanife Osmanović s rahmetli predsjednikom Alijom Izetbegovićem prilikom njegove prve ratne posjete slobodnom zvorničkom teritoriju.
Život doktoricu Hanifu nije nimalo mazio. Četnici, ustvari, prve komšije iz Drinjače kod Zvornika su joj u Drugom svjetskom ratu, dok je još bila u majčinoj utrobi, na najzvjerskiji način ubili oca Ibrahima, kojega su, kako se pričalo u Zvorniku, „potkovanog vodili kroz Drinjaču“.
Inače, potječe iz tradicionalne muslimanske porodice.
