Ovi prohladni zimski dani koji se u Sarajevu zovu zemherije ostavili su sjećanja starijoj generaciji, i to na jedan potpuno drugačiji život. A to je želja za snijegom na radost tadašnje djece, počinje priču Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
A kako i ne bi bilo kada su se kroz sve strme sokake i mahale djeca plazala, odnosno sankala. Grudvanje je bilo kao sportska aktivnost po mahalama. Pravili su se zidovi, odnosno prsobrani od snijega, grudve su se nanosile u skrovišta i grudvanje bi započinjalo.
Prekidi bi nastajali kad bi se umorili ili kad bi majke i nane donosile čajeve da se djeca ne smrznu. Današnje vrijeme i način života su izmijenjeni. Djece nema više da se grudvaju i sankaju, a ljeti da klikere ganjaju.
Ima jedno dvorište u strogom centru Sarajeva koje je iznjedrilo i pokrenulo glavne sportove, ono pored Prve gimnazije, odnosno Realne, kako su je nekad zvali. To dvorište i danas nosi ime „Metalac“ i zasigurno je najpoznatije igralište za koje je škola vezana. Ta omladina pokrenula je i zimske sportove. Jedan od najinteresantnijih bio je hokej. Osnovala ga je tadašnja raja iz „Metalca“, i to atletičari.
- Skupili su se na zaleđenom jezeru u Pionirskoj dolini i 1953. godine osnovali Hokejaški klub Sarajevo. Okupili su se oko Slavka Burazera, Šandora, Hamića i Kreše Trboglava. Ta ekipa, s Krešom Trboglavom na čelu, čija je majka porijekom Austrijanka, pravila je i sarajevski bob kako bi ga spustila s Trebevića. Bio je sličan prvom koji je nastao u Švicarskoj krajem 19. stoljeća – otkriva Garibija.
Bob je sličan sankama, odnosno govorilo se da su to sanke ili ligure koje imaju kočnice. Prvi bob bio je s dvoje ligura povezanih daskom, na koji bi sjela četvorica, a svaka je noga imala svoju kočnicu. Tako je Krešo sa svojim prijateljima u dvorištu „Metalca“ i s ostalom rajom napravio bob sličan švicarskom.
- I taj bob odvukoše do „Prvog šumara“ na Trebević i spustiše se trebevićkom stazom do Kovačića, što je bila najveća sankaška staza koju je Sarajevo ikad imalo. Kolika je brzina boba bila, govori i to da su se uspjeli spustiti do Kovačića. Ali, umjesto da budu heroji, tadašnja milicija dobro ih je izružila i te ligure s daskom, odnosno bob, polomila. To je urađeno iz samo jednog razloga, da takvo sankanje ne bi postalo opća pojava i zbog velike opasnosti od povreda – navodi Garibija.
Krešo, Adem Alajbegović i ostali koji su vozili bob, kao i drugi koji su ih čekali na Kovačićima, razočarani su otišli u „Metalac“ da se okrijepe čajevima uz priču „hvatajmo se hokeja, manimo se boba“. Sudbina je htjela da se upravo na Trebeviću 1982. godine napravi bob-staza i takmičenje u sankanju, koja je bila sastavni dio Olimpijade. M. DAKIĆ
Jedna zanimljivost veže se uz Krešinog brata Željka Trboglava. I on se bavio hokejom i bio trener Bosne. Za vrijeme Olimpijade bio je jedan od šefova tehničke službe za hokej. Poznat je po tome što je dužio 1.000 pakova s olimpijskim grbom Sarajeva, koje je rado dijelio.
A, kako kaže, danas mu je žao što sebi, za uspomenu, nije ostavio makar jedan.
Nema više boba u Sarajevu, nema više ni te raje niti ima djece koja zalijevaju ulice kada snijega nema, da bi se mogla plazati, odnosno sankati.
Bilo je to dobro vrijeme… sve za raju, jarane, kako to Sejo Sekson kaže u pjesmi Zabranjenog pušenja “Yugo 45”.
