Trenutna situacija na Bliskom istoku i sukob Irana i SAD upalili su alarm u javnosti i medijima. Gotovo apokaliptični napisi i kod nas i u svijetu upozoravaju na mogućnost rasplamsavanja sukoba. Podizanje „zastave osvete“ na vrhu hrama u svetom šiitskom gradu Komu, navodno prvi put u historiji, ponukalo je pokoji opskurni portal da se zapita i bliži li nam se kraj svijeta... 

Mreža prijateljskih režima

Uprkos svoj panici, pažljiviji promatrači bliskoistočne politike znaju da odnosi između najveće svjetske sile, Sjedinjenih Država, i najveće regionalne sile, Irana, prate prilično predvidivu matricu već pune četiri decenije. Još od pobjede islamske revolucije u Iranu 1979. godine, kada je s vlasti svrgnut najlojalniji američki saveznik u regiji, šah Reza Pahlavi, režim u Teheranu nalazi se na vrhu liste američkih neprijatelja u svijetu. Interesi jedne i druge strane sukobljavaju se u cijelog regiji, od Jemena na jugu, Afganistana na istoku, pa sve do obala Mediterana na zapadu.

Sukob interesa povremeno dovodi i do otvorenog konflikta dvije strane, odnosno pretvaranja ovog svojevrsnog hladnog rata u vrući. Međutim, potpuna vojna dominacija SAD s jedne strane, kao i činjenica da je Iran prevelik i prejak neprijatelj da bi se mogao eliminirati isključivo vojnom akcijom, dovela je do svojevrsne pat-pozicije u odnosima dvije strane. Bez obzira na više-manje regularno izbijanje otvorenog konflikta, i Teheran i Vašington izvještili su se u načinima deeskalacije sukoba kada oni zaprijete da prerastu u otvoreni rat.

Kao rezultat ovakvih vrlo pažljivo upravljanih i čak koreografiranih odnosa SAD i Irana, i jedni i drugi se u nastojanju da nanesu štetu drugome uglavnom kruže posrednicima, odnosno u žargonu međunarodnih odnosa, tzv. proxy snagama. Amerikanci su stvorili mrežu prijateljskih režima i baza u blizini Irana, dok je s druge strane Iran uspostavio mrežu proxy milicija i podržavao režime koji su se suprotstavljali američkim interesima.

Američki saveznici su Saudijska Arabija, zemlje Zaljeva, Jordan i, naravno, Izrael. Iran je, s druge strane, podržavao Asadov režim u Siriji, uspostavio odlične ekonomske odnose s Turskom, dizajnirane da zaobilaze ekonomske sankcije protiv Teherana, finansirao i izdašno pomagao Hezbolah u Libanu i vojsku Hutija u Jemenu itd...

Slabljenje režima u Teheranu

Amerika desetljećima čini sve da uz pomoć svojih saveznika u regiji obuzda iranske ambicije da postanu vodeća sila na području Bliskog istoka. Najveća prepreka širenju iranskog utjecaja decenijama je predstavljao režim Sadama Huseina u Iraku, kojeg su SAD i njeni saveznici izdašno podržavali tokom rata s Iranom. Ironično, invazija Iraka 2003. godine i Sadamovo svrgavanje s vlasti od SAD i saveznika, uklonilo je tu prepreku. Uvođenjem demokratije, na izborima u Iraku na vlast dolazi šiitska većina, čiji su lideri listom decenijama bili na platnoj listi Irana, gdje su većim dijelom i živjeli dok je Sadam bio na vlasti. Amerika je, dakle, svojom nedovoljno promišljenom strategijom u Iraku otvorila prostor Iranu da se nametne kao dominantna sila na prostoru od Afganistana, preko Iraka i Sirije, sve do Libana. Analitičari su ovom prostoru iranskog utjecaja dali naziv 'Šiitski polumjesec'.

Stvaranje ove zone iranskog utjecaja na području Bliskog istoka upalilo je alarme u redovima američke administracije, odnosno neokonzervativaca i izraelskog lobija u Vašingtonu. Prema njihovom poimanju situacije, strateška greška uklanjanja prepreke širenju iranskog utjecaja na Bliskom istoku može se ispraviti samo odlučnim djelovanjem usmjerenim na slabljenje režima u Teheranu.

Rezultat toga je pooštravanje režima sankcija do nivoa nezabilježenog u historiji međunarodnih odnosa, jednostrani izlazak SAD iz nuklearnog sporazuma, finansijska podrška grupama koje se bore protiv režima u samom Iranu, kao i ciljano djelovanje na iranske baze i pripadnike Revolucionarne garde u regiji. Ubistvo generala Kasema Sulejmanija predstavlja do sada najznačajniji takav udarac, važan i simbolički zbog visokog ranga koji je Sulejmani imao, ali i suštinski zbog toga što je isti bio strateg i predvodnik širenja iranskog utjecaja na Bliskom istoku.

Iran je, naravno, morao uzvratiti na ove napade, akcijom koja će biti dovoljno spektakularna da bi je domaća javnost prihvatila kao očuvanje digniteta iranskog režima, a saveznici u regiji kao znak da je Iran ipak regionalna sila koja može i smije udariti na Sjedinjene Države. Međutim, karakter napada i retorika obje strane u sukobu zapravo odaju da je riječ o nastavku već odavno dobro uigrane strategije djelovanja gdje se u javnosti i Vašington i Teheran predstavljaju snažnim igračima, dok iza scene užurbano rade na deeskalaciji sukoba prije nego što on dođe do tačke iza koje ne bi bilo moguće smirivanje.

Fatalan udarac ekonomiji

Iran i Amerika će se nastaviti sukobljavati na prostoru Bliskog istoka u godinama koje slijede, jer njihovo međusobno natjecanje predstavlja 'zero sum game' – igru u kojoj dobitak jedne strane neophodno predstavlja gubitak za drugu. Amerikanci, međutim, nemaju apetit za još jedan veliki rat u regiji, budući da ni ove tekuće, protiv neusporedivo slabijih protivnika, nikako ne mogu privesti kraju. Iran će, također, nastojati izbjeći eskalaciju sukoba do razine koju zagovaraju neki jastrebovi u Vašingtonu – zračni udari na strateške ciljeve u Iranu, protiv kojih se Iranci ne mogu braniti i koji bi vrlo vjerovatno predstavljali fatalan udarac izmučenoj iranskoj ekonomiji.  

Međutim, Iranci će zasigurno tražiti način da se Americi osvete za gubitak svog ključnog čovjeka na Bliskom istoku. I uradit će to tako da Ameriku dobro zaboli ta osveta. Što će opet dovesti do reakcije Vašingtona i nastaviti okretati taj začarani krug akcije i reakcije na prostoru koji je toliko izmučen rivalstvom velikih sila.

Da ne spominjemo da je pred Amerikom godina predsjedničkih izbora, a da je predsjednik u sukobu sa Zastupničkim domom Kongresa kojim dominiraju demokrati i koji su u tom domu pokrenuli proces opoziva predsjednika... nastavit će se.