Nije bez razloga njihov pozdrav „sretno“. Tako jednostavan, s velikom i jasnom porukom uz jednu jedinu želju - da izrađeni šiht prođe sretno. Nema te mehanizacije, te savremene mašine koja može predvidjeti gorski udar, odron, a ni dovoljno dobre opreme da rudara može spasiti od povrede. Bitno je, kažu, samo da ga ne povrijedi mnogo.

Najbolje šale

Potpisnik ovih redova prije tri godine proveo je jedan dan s komoratima u pogonu na Haljinićima, u Rudniku mrkog uglja Kakanj. Rudari su poznati kao ljudi koji od svoje muke zbijaju najbolje šale. Sve je počelo još pri zaduživanju opreme.  

Dok smo zaduživali opremu - lampu, zaštitni šljem i „samospasioca“, grupica rudara kazala nam je kroz smijeh: “Dajte da se halalimo, ako se ne vratite!” I mi smo se osmjehivali, doduše, kiselo. Prije ulaska u jamu upravnik pogona Haljinići nam je prezentirao rezultate, koliko se na godišnjem nivou proizvede uglja. A mi smo samo razmišljali o onome "dajte da se halalimo".    

I dok smo s našim vodičem koračali u utrobu jame, hodnicima dugim više od 1.000 metara, proganjala nas je misao da se možda ipak trebamo vratiti.

Hrane djecu

Posao je težak i opasan. Ovi ljudi su heroji jer svakodnevno ulažu nadljudske napore da se održi kontinuitet proizvodnje. Ali jama u ovom pogonu jedna je od najsigurnijih u državi. Da, jeste...  

Nastavili smo koračati blatnjavim hodnicima prema mjestu gdje se vrši sanacija hodnika. Na našu konstataciju da je veoma blatnjavo, neko iz mase rudara dobaci: „Pa nije ti ovo apoteka! Pazi glavu!“

U mrklom mraku u daljini bljeskaju lampe sa šljemova rudara. Dobro je, stigli smo. Lopate, poput onih Alije Sirotanovića, ovdje su najpouzdaniji alat. Mi smo proveli jedan dan i sjećamo ga se, a oni svakodnevno s glavom u torbi silaze. Kopaju. Izvlače ugalj. Hrane djecu hljebom sa sedam kora.