Iako je prošlo skoro 20 dana otkako je austrijskom piscu Peteru Handkeu dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, ni kod nas, ali slobodno možemo reći ni širom svijeta, ne smiruju se bura i reakcije na odluku Komiteta da nagradu dodijeli piscu bogatog opusa, ali istovremeno i pristalici fašizma i osobi koja je davala podršku genocidu u BiH te tadašnjoj vlasti u Srbiji, odnosno direktno Slobodanu Miloševiću.

Među prvima koji su na sam dan dodjele, 10. oktobra, reagirali na odluku švedskog Komiteta je i američki novinar Piter Mas (Peter Maas), koji je 1992. bio jedan od prvih novinara koji su dobili pristup koncentracionim logorima oko Prijedora.

S kolegama Rojem Gatmanom (Roy Gutman), Edom Vulijamom (Ed Vulliamy), te još nekoliko inozemnih snimatelja, objavio je prva svjedočenja i slike logoraša iz tih logora. 

Boravio je u Sarajevu pod opsadom, obilazio je linije fronta, bio u srednjoj Bosni na samom početku sukoba Armije RBiH i HVO-a, pratio stanje u Banjoj Luci uoči miniranja Ferhadije. Sva ta iskustva je krunisao svojom knjigom naslova “Love Thy Neighbor”, odnosno "Ljubi bližnjeg svoga", objavljenoj u SAD 1996. godine, nakon čega je i njen prijevod stigao u BiH.

Mas je dan nakon što je objavljena odluka uputio otvoreno pismo Komitetu i upozorio da je Nobel otišao u ruke zagovornika genocida.

Jučer je na portalu Intercept objavio još jedan tekst, kao očajnički potez i poruku Komitetu da razmisli o tome kome je zapravo dodijelio nagradu.

Tekst prenosimo u cjelini:

Iznenađujuće malo ljudi razumije šta je poricanje genocida

Postoji ključno pitanje u središtu polemike oko toga da je Peter Handke osvojio Nobelovu nagradu za književnost za 2019: Možete li biti poricatelj genocida ako sve što radite dovodi u pitanje sumnju u genocid?

Pristalice Handkea tvrde da je nepravedno optuživati ga da negira srpski genocid nad muslimanima u Bosni, jer nikada nije tvrdio da se genocid nije dogodio.

- Za mene je ključno da je Handke žalio zbog rata u Jugoslaviji, da je preferirao mirno rješavanje sukoba - izjavio je Henrik Petersen, član Nobelovog komiteta za književnost koji je izabrao Handkea. ''Jasno je rekao da želi izbjeći građanski rat'', dodao je.

Druga članica odbora Rebeka (Rebecka) Karde rekla je da, dok je Handke pisao neke „stvari koje dižu kosu na glavi“, u njegovom radu nije mogla naći „dogmatski stav“. Dvojica članova Švedske akademije koja su ratificirala izbor odbora Mats Malm i Erik Runeson (Eric Runesson) spustili su traku još niže izjavom da nisu pronašli „nikakve dokaze za tvrdnju da je Handke pozdravljao krvoproliće, obožavao čudovište ili negirao ratne zločine dok je prisustvovao sahrani Slobodana Miloševića".

Ova odbrana Handkea je u suprotnosti s onim što su historičari zaključili: iskreno negiranje samo je jedan način negiranja genocida. 

Prema analizi Izraela Čarnija (Charny) iz Instituta za holokaust i genocid, drugi oblici negiranja uključuju tvrdnju da su smrtni slučajevi bili nenamjerni ili neovlašteni od političkih lidera ili nije bilo toliko smrtnih slučajeva kako se navodi, ili da su žrtve ubijene u znak odmazde. Te strategije obuhvataju mnogo onoga što je Handke napisao o srpskom genocidu u Bosni - i razlog su zbog kojeg su mnogi ljudi i organizacije žestoko kritizirali Švedsku akademiju zbog toga što su odali počast Handkeu dodjeljujući mu najvažniju svjetsku nagradu za književnost.

- Iznenađujuće malo ljudi razumije šta je poricanje genocida i koje različite forme to može imati u konačnici - rekao je Edin Hajdarpašić, historičar moderne Evrope na Univerzitetu Lojola u Čikagu. 

- Negiranje genocida ne liči samo na (bivšeg iranskog lidera Mahmuda) Ahmedinedžada: namjerno grozno, agresivno, nepristojno, drsko u nazivanju utvrđenih događaja lažima. 

Handke nije takav. Ako neko želi destabilizirati istinu, bolje je, zna Handke, postavljati pitanja s puno klauzula, pretpostavki i drugih stilskih pauza, tako da se perverzna implikacija njegovih pitanja može poreći.  

Međutim, fasada Handkeovog mekog poricanja pokazuje znakove raspada. U petak je njemački list ''Frankfurter Allgemeine'' izvijestio da je u intervjuu za 2011. godinu s opskurnim časopisom ''Ketzerbriefe'' Handke rekao da "neće suditi" srpskom pokolju hiljade muslimana u Srebrenici, što je on omalovažio kao "čin osvete" za ranije muslimanska ubistva Srba. 

Nije ovo Handkeov previd. U knjizi koju je napisao 1996. „Ljetni dodatak zimskom putovanju“ koristio je isto varljivo kadriranje, opisujući Srebrenicu kao „pokolj osvete“ - iako su ubistva muslimana na tom području djelimična u odnosu na ono Srbi su. Ovo je ključna taktika demantija.

Veliki dio rasprave o Handkeovom položaju o genocidu u Bosni odvijao se oko drugačije knjige, "Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju". Knjiga je napisana nakon što je Handke posjetio Srbiju tokom rata u BiH. Handke ne troši vrijeme ispitujući ko je odgovoran za genocid. Na drugoj stranici knjige on Srbe naziva "takozvanim agresorima". Zatim insinuira da su američki i zapadnoevropski novinari „horda stranih novinara". (Tokom rata u Bosni je ubijeno 19 novinara.) Osvrćući se na minobacačke napade na Sarajevo u kojima je ubijeno više od 100 civila, Handke je skeptično napisao: „Da li je dokazano da su dva napada na Markale zaista bili zločini bosanskih Srba?“

U knjizi ima mnogo više toga što bi se moglo prigovoriti. O tome sam detaljno pisao na Twitteru prošle sedmice. Ali u njegovom „Ljetnom dodatku“ ima odlomaka koji još više zabrinjavaju i o kojima se do sada malo govorilo. Ta knjiga, koja se temeljila na kratkoj posjeti Handkea Bosni, nedugo nakon završetka rata, sadrži niz prijedloga i pitanja koja genocid dovode pod znak pitanja. 

Pitanja na koje su odgovori davno dati

Iako nije u potpunosti negirao srebrenički masakr, Handke je uvelike preuveličavao ubistva Srba, opisujući ih kao „osvetu za osvetu“. Kao primjer, Handke je uglavnom navodio srpsko selo Kravice. Prema Haškom tribunalu u tom napadu ubijena su 43 građana srpske nacionalnosti, od toga 13 civila. To je broj koji se ne približava broju od više od 8.000 muškaraca i dječaka ubijenih u Srebrenici 1995. godine. Zapovjednik muslimanskih snaga u Srebrenici Naser Orić dva puta je suđen i oslobođen optužbi za ubistva tri srpska zarobljenika tokom rata. 

Handke koristi istu taktiku - postavlja pitanja na koje su odgovori davno dati. Pa i kad govori i o onome što se dogodilo u Višegradu, koji je, također, posjetio zbog pisanja "Ljetnog dodatka". 

Handke se fokusirao na lik i djelo jednog od najozloglašenijih ratnih zločinaca Milana Lukića, kojeg je Međunarodni tribunal u Hagu osudio za ubistvo najmanje 132 osobe u Višegradu, uključujući i paljenje dvije kuće punih žena i djece. 

Tribunal je u presudi na 360 stranica napomenuo da su neke žrtve preživjele u paklu vatre čak 20 minuta i da su njihovi mučni vrisci iz zapaljenih kuća odjekivali „poput vriska mačaka“. Lukić danas izdržava doživotnu kaznu za brutalne zločine koje je činio. 

Činilo se nemogućim da neko sumnja u Lukićevu krivicu, ali Handke je upravo to učinio. 

Napisao je sanjivi odlomak dok je gledao na most s prozora hotela: „Sliku je prekrila misao o izvještajima o ubistvima u lokalnih muslimana prije tačno četiri godine. Mnoge žrtve su, prema riječima očevidaca (iz hotela poput moga), gurnute preko ograde mosta, i sve to po nalogu mladog srpskog vođe milicije. Sjećam se da sam o tome čitao u članku u ''New York Timesu'', koji je prepun izjava protiv čovjeka koji je predvodio paravojnu skupinu "Vukovi", a koji je sada zatvorenik isključivo zbog izjava muslimanskih svjedoka".

Hanke se poziva na članak Krisa Hedžisa (Chris Hedges), koji je objavljen u ''New York Timesu'' 25. marta 1996. U tom je članku Hedžis dokumentirao niz ubistava koju su izveli Lukić i njegove ubice, koje su terorizirale i protjerivali muslimane iz grada. - Preživjeli su rekli da su ubistva brzo postala bjesomučna i uobičajena - napisao je Hedžis. 

- Jednom prilikom, rekli su svjedoci, Lukić je konopcem zavezao čovjeka za automobil i vukao ga po ulicama dok nije umro.  

U članku se opisuje i spaljivanje kuća za koje će 13 godina kasnije Lukića smatrati odgovornim Haški tribunal. Uz to, u članku su detaljno opisana masovna silovanja koja su Lukić i njegovi ljudi počinili u hotelu u šumi izvan Višegrada. Hotel se zvao "Vilina Vlas", a u članku se navodi da je jedna od mladih žena koja je tamo držana skočila kroz prozor kako bi se ubila nakon četiri dana silovanja.

Sve su ove činjenice bile poznate u vrijeme Handkeove posjete Višegradu. Za Milanom Lukićem se tragalo. Uhapšen je 2005. godine i izručen Haškom sudu.  Ipak, Handke je svejedno bacao sumnju na to šta se zaista dešavalo u Višegradu, pitajući može li se svjedocima koje navodi Hedžis vjerovati, jesu li stvarni. Istovremeno je navodio da su muslimani tog kraja bili dobro naoružani prije rata. Rugao se ratnim izvještačima nazivajući ih "sakupljačima izjava" u potrazi za "robom".

Bio sam jedan od tih "sakupljača izjava" i pretpostavljam da je razlog zbog čega smatram da je prikladno odbaciti pseudo činjenice koje se nalaze iza Handkeove obmane. 

U septembru 1992. godine, kao novinar ''Washington Posta'', javio sam se iz Višegrada i poslao tekst koji je počeo kratkom rečenicom: „Ovo je muslimanski grad bez muslimana.“

Lukić je i dalje bio aktivan u tom području, ali ga ga nisam vidio. U gradu više nije bilo muslimana.  Sreo sam se s gradonačelnikom Višegrada Branimirom Savovićem, koji je nosio pištolj zataknut u stražnji dio hlača. Rekao mi da su gradske džamije uništene jer su „korištene kao mitraljeska gnijezda i skrovišta… pa smo ih morali raznijeti. " 

Handke ponavlja upravo Savanovićeve riječi pišući da je domaćine pitao zašto džamije više nema i rečeno mu je da je u njima pohranjeno oružje i municija. Handke je izgledao zadovoljan tim objašnjenjem: 

- U uobičajenoj praznini džamija to se nije činilo tako nemogućim - napisao je. 

Osim što su dokazi kazivali drugačije. Istražio sam područje oko uništenih džamija. Ja nisam našao znakove borbe, ni rupe od metaka u zgradama nasuprot džamija, ni  oštećenja minobacača.

Lična bilješka

Moram dodati na kraju još jednu ličnu bilješku o Handkeovom preziru prema onome što su "sakupljači izjava" izvijestili o Lukiću. 

Krajem 1992. godine otputovao sam u bosanski grad Zenica, koji je bio prepun izbjeglica, koje su Srbi protjerali iz njihovih domova.

U praznoj piceriji intervjuirao sam 17-godišnju djevojčicu koju je nekoliko mjeseci ranije Lukić iz njenog doma doveo u hotel "Vilina Vlas", gdje je bila zaključana u jednoj sobi. Kad je Lukić ušao u sobu, vrata je zablokirao stolom, naredio joj da skine odjeću.

- Rekao je da moram, da bi bilo bolje da se sama skine, inače će to morati sam i bit će nasilan - rekla mi je djevojka.

Ostalo je užas, koji tek možete zamisliti, Lukić ju je silovao. 

Ali, postoji dio koji možda ne možete zamisliti. Djevojčicina mlađa sestra, stara samo 15 godina, također je odvedena u ''Vilinu vlas'' i zaključana u sobi prekoputa sestre. 

Iako je djevojka s kojom sam razgovarao puštena nakon silovanja, u vrijeme kad je dovedena u ''Vilinu vlas'', nije znala šta joj je s mlađom sestrom. Mislila je da je mrtva.

A onda je i ona preko hodnika čula jecaje. Bio je to posljednji put da su se sestre čule.